Koliko god pot lista objavila kartica teksta o novim albumima i recentnim izvođačima, potpuno je jasno da su nama devedesete sve. Kao da jedva čekamo nova izdanja onih heroja koji su preživjeli kroz ovo desetljeće i po od kada su te lude muzičke godine završile. Na jedinom službenom timbuildingu neprestano se slušao Lee Ranaldo, na nastupu Stephena Malkmusa na Terraneu je gotovo pola publike činila proširena pot lista postava, novi Bob Mould je pristojno pohvaljen na našim stranicama, a kada se pojavio stream novog Dinosaur Jr. albuma odmah smo se nakačili na njega. Jebiga, tako je. Odrasli smo, barem muzički, na devedesetima i poprilično sam siguran da bi svatko od nas to desetljeće branio kao najbolje glazbeno vrijeme ikada. Uostalom, kada god se spomene izrada naše liste najboljih albuma devedesetih, uvijek se vodi polemika koliko bi se albuma moralo naći na njoj. Ja se zalažem za 500 komada. Da netko ne bi bio zakinut.

Iako nikada nisam bio pretjerani Sebadoh fan (u mom slučaju su, nekako nezasluženo, bili u sjeni drugih suvremenika), poprilično sam se razveselio kada sam, doduše s nekoliko mjeseci zakašnjenja, naišao na "Secret" EP koji je objavljen na bandcampu isključivo kao promociju njihove američke reunion turneje. Nisam znao što bih očekivao od pet pjesama u ukupnom trajanju 17 minuta, ali znao sam da je svako prisjećanje na devedesete uvijek dobro došlo.

"Secret" je na kraju završio kao puno, puno više od pukog prisjećanja. Tri pjesme Lou Barlowa te dvije Jasona Loewensteina (treći član je Bob D'Amico, da i njega spomenem) češće se u mojim playerima vrte i od "I Bet On Sky" albuma. Pogotovo se to odnosi na sjajnu "My Drugs", ponajbolju adolescentsku himnu koju sam odavno čuo. Problem je samo što ovu pjesmu nije napisao adolescent, nego čovjek u 40-i-nešto-sitno godinama. Problem je što ona i nije možda adolescentska, a možda nije ni himna. Pitanje je i je li se radi o šaljivoj pjesmi ili nekoj ozbiljnijoj posveti drogama. No, kako bilo da bilo, "My Drugs" je jednostavno predivna stvar koja svim pušitravićima mora staviti osmjeh na lice.

No, daleko od toga da je samo "My Drugs" razlog zbog čega je "Secret" zakon. I u svim ostalim pjesmama Sebadoh kao da pokazuju novi(ji)m bendovima kako nije problem napraviti rock pjesmu. Tri Barlowova komada su puno bolja od one dvije pjesme koje je potpisao na novom Dinosaur Jr. albumu. "Keep The Boy Alive" s jednostavnom i dominatnom bas dionicom lijepo otvara EP, "Arbitrary High" je lijena gitarska pjesma, a minijaturna "All Kinds" je pristojan punkerski završetak ovog Sebadoh putovanja.

Loewenstein je, uz "My Drugs", potpisao "I Don't Mind", odličnu laganicu koja na pravi način zaokružuje ovaj EP koji bi možda mogao i poslužiti kao definicija indie zvuka devedesetih. Teško je pretočiti na papir pojašnjenje tog, posljednjih godina do te mjere prostituiranog pojma da me uglavnom odbija koristiti ga, ali to je to. Ovo se s razlogom naziva indie rock i neopisivo mi je drago što se i Sebadoh priključio maloj vojsci veterana koji 2012. pokazuju kako se radi lijepa gitaristička glazba. I nema to nikakve veze s ljubavi prema devedesetima.

sebadoh.bandcamp.com