Prije neke dvije godine, pri našem posljednjem susretu, Sale Veruda mi se požalio da već dugo ima spremljen solo album, ali ne zna gdje bi ga objavio. I eto, dobri ljudi iz Dirty Old Towna i PDV Recordsa prihvatili su njegov uvjet da album bude objavljen isključivo na vinilu i svekolikoj javnosti ponudili "VD-i1" Salinog novog benda Saša 21.

Album je snimljen i kompletiran još tijekom 2004. i 2005., i na objavljivanje je čekao gotovo puno desetljeće. Jedan od gostiju na albumu (prateći vokal) je i pokojni Tusta, tada još sa Salom u KUD Idijotima, a kada se ovaj album posluša, postaje jasno kako je poveznica s navedenim bendom debelo prisutna, no ne i presudna. Naime, ovo se ne bi moglo nazvati kopiranjem KUD Idijota, nego samo logično – to je Sale, jer kao što je rekao moj frend Igor: To je njegov đir, nemoš izbit Salu iz Sale, samo on može snimiti takvu glazbu i nitko drugi. Upravo tako.

Iza čudnovatog naziva "VD-i1" krije se album pop punk usmjerenja, mekšeg i melodičnijeg zvuka od tipičnih KUD Idijota, stilski na tragu melodičnog punka sedamdesetih (Buzzcocks, The Real Kids, The Vibrators, The Lurkers), ali i s elementima novovalnog power popa, nekoliko minijaturnih hard rock solaža, prvim Salinim uplitanjem u white reggae, te pub rock feelingom. Produkcija fino služi albumu jednostavnim, ali čistim i sočnim stereo zvukom, nalik na onu Craiga Leona za debi Ramonesa iz 1976.

Zbog iznimne ujednačenosti albumskog materijala, ne bih naročito izdvajao ni nabrajao pjesme – a sve su potencijalno hitoidne – ali ipak ću to učiniti s nekoliko najupečatljivijih. Tekstualno ovdje nema neke provokacije, ovo je iskaz smirenog 50-godišnjaka koji danas više nije pankerski bijesan na svijet, nego ciničan, ali i ispunjen, optimističan. Tako "Ploče, kazete, diskete" tematski spaja dvije teme – zasićenost modernom alternativnom glazbom i bezvoljnost da nabavlja nove nosače zvuka, a naravno da je s tim povezano i starenje, odrastanje koje nosi ironiju, cinizam i neke nove estetske kriterije. U refrenu prepoznatljiva Salinog (kudidijotskog) hitoidnog stila, ova pjesma mogla bi biti radijski hitić. Nakon nje slijedi "Vesna 2", konceptualni nastavak davnog hita KUD Idijota "Vesna (Ratna pjesma)" iz 1981., opet kroz prizmu smirenog sredovječnog rokera koji danas pjeva toj istoj Vesni i danima svoje mladosti. Pjesma koja zatvara album – "Preduga" to doista i jest; možda ne preduga, ali jako duga – traje čak 11 minuta i definitivno je najdulja, no i jedna od najambicioznijih skladbi u 30-godišnjoj Verudinoj punk karijeri. Ona je i stilski jedno novo istraživanje – novovalni bijeli reggae, i opet kopanje po mladosti i svojoj prošlosti, ali u tekstu na jedan čudan način povezano sa istarskom on the road poezijom. Nekako, pjesma odmah uđe u vas i prožima u cijelosti; Sale se ovdje usudio i uspješno proširio glazbene horizonte a da u biti nije stilski poremetio svoju žanrovsku osnovu. Novitet na ovom albumu je nekoliko solaža bliskih zvuku hard rocka sedamdesetih, pa čak i tadašnjim Korni Grupi i Smaku. To recimo razlikuje materijal od tipičnog Verudina rukopisa, no uklopilo se u osnovno punk tkivo.

Ovo nije tek retro album nego legitiman nastavak davno postojećeg žanra koji se danas zove '77 punk i baš to i jest – glazba rađena na osnovama klasičnog punka prve generacije iz 1976-77, a ovdje i s dodatkom power pop i pop punk prizvuka The Lurkersa, The Vibratorsa, The Undertonesa i Ramonesa, Eddie and the Hot Rodsa pa i Blondie. U boljim momentima Sale je blizak i nikad prežaljenom zvuku takozvane zagrebačke pop škole novog vala (npr. ranim Prljavcima, Patroli, Filmu, Zvijezdama, ili debiju beogradskih Pilota), a toga danas treba – poletne pop muzike na koju se može dobro plesati a da pritom ne gubi osnovni rock i punk naboj. Ostatak materijala na albumu tematski je fluidniji, više opisuje neke osobne osjećaje, no i dalje je povezan s općom potkom albuma – optimističnom introspekcijom zrelog čovjeka s iskustvom. Nema tu nekih velikih mudrosti pa niti naročite dubine, katkad se (npr. "Demo, Demo") stječe dojam da je tekst sklepan samo kao popuna atraktivnoj '77 style punk glazbi, no, eto, glazbena uvjerljivost koja se jednostavno lijepi za uši i mozak (a pop punk je nešto staro, ali danas toliko potrebno uglibljenoj hrvatskoj alter rock sceni) daje pjesmama kvalitativni kredibilitet. Ma dobro, uostalom, nisu ni Ramonesi tekstualno bili tamo neki Walti Whitmani, zar ne?

Šteta je jedino da je LP objavljen u relativno maloj nakladi (521) i kao takav neće postići značajnu prodaju niti doći na ijednu top ljestvicu. Jedina mogućnost je eventualni uspjeh kakvog spota jedne od udarnih stvari s albuma (zapravo, teško bi bilo odabrati koje...)... No što se mene tiče, nađem li se na tulumu gdje ima gramofon, ovo obavezno ide gore i to makar dvaput. Veseli, plesni pop punk album za tulume i druženja, injekcija nove stare krvi klasičnog punk rocka sedamdesetih, koji vraća melodiju i pjevljivost u ova post-rock-metal-štali-već vremena.

Sale je želju ostvario; album je na crnom vinilu, za rijetke kolekcionare i prave znalce i ljubitelje, a ako ga ostatak scene ne želi onda ga i ne zaslužuje. Pored Walter et les Mandrilles, Fon Biskicha i Narodnog Blaga te Pogreb X sad imamo i Sašu 21 da podeblja klasičnu '77 punk scenu u nas, dokaz da i nakon tri desetljeća u KUD Idijotima šjor Veruda još ima goriva u sebi. Ipak, Sali bih uputio samo jedno: Ovo je dobro i OK djelo, ali snimljeno pred 10 godina, hoćemo nastavak! Jer Sale is not for sale! No ipak kupite LP ako imate gramofon, vašim zvučnicima bit će drago druženje s ovim vinilom.