Postoji dosta misterija u glazbi, a jedan od onih koje ja nikada neću shvatiti je - zbog čega iz Švedske neprestano pristiže bezbroj melodičnih bendova. Mislim, možemo krenuti u nabrajanje švedskih pop bendova od ABBA-e (ne i do Roxette) kako bi dokazali kako se melodije kriju u toj zemlji, ali to nas ne bi dovelo ni do kakvog rješenja ove zagonetke. Do rješenja nas sigurno ne bi dovelo niti nekakvo moje teoretiziranje o toj zemlji u kojoj nikada nisam bio, ali čiji sam jezik, iz zajebancije, jednom davno želio naučiti, što je popriličan apsurd, jer ni s engleskim ne stojim baš najsjajnije, na njemačkom (kojeg sam učio četiri godine u srednjoj) jedva znam reći da sam gladan, a ni talijanski, koji, valjda, govori većina stanovnika naše obale, ne parlam. Ali, to su bili ti neki dani kada smo Gala i ja odlučili upisati švedski na Filozofskom. Ja se nisam pojavio na prijemnom, on bogami jeste, a da stvar bude zanimljivija, na kraju je završio i postdiplomski u Švedskoj.

Kako su Gala  i Buble, kojeg nešto manje poznajem, proveli neko vrijeme u Švedskoj, o toj zemlji nešto znam i iz njihovih priča. Uglavnom, koliko se sjećam, djevojke su lijepe, ali ne toliko koliko mi zamišljamo, alkohol se može kupiti samo u specijaliziranim butigama i to uz nekakve kupone, sve je točno i uredno, u lokalnim novinama nema stranica crne kronike, jer se takve stvari u njih ne događaju, a neredi na nogometnim stadionima počeli su se događati kada su bosanske izbjeglice počele paliti bengalke na utakmicama gdje su igrali nekakvi Zlatani i ostali. Buble mi je jednom davno napisao mejl kako ga je policajac zaustavio, jer nije imao upaljeno svjetlo na biciklu. Gala je u Švedskoj bio na koncertu The Streetsa, a na kraju su se samo on i nekoliko njegovih frendova derali Skinneru da se vrati na bis. Ostatak Šveda se lijepo uputio prema izlazu, jer je koncert, eto, završio.

Ni postojanje ovog prethodnog pasusa nije pomoglo u rasvjetljavanju misterija zbog čega su Šveđani majstori u skladanju melodičnih pjesama, ali meni je bilo fora napisati ga.

Uglavnom, kako ste valjda mogli zaključiti iz cijelog ovog trabunjanja, Sambassadeur dolaze iz Švedske, a njihov treći album "European" naprosto zrači zaraznim melodijama. Od devet pjesama zbijenih u nešto više od pola sata, većinu njih možete staviti na nekakve playliste na kojima dominiraju bendovi a la Belle & Sebastian, Magnetic Fields, Saint Etienne ili Lush iz njihove kasnije faze. Onih nekoliko pjesama koje nisu za tu playlistu nisu loše, već su lagane pa ih stavite na neku drugu, romantičnu za sve bliže proljetne večeri.

Sambassadeur, koji su ime odabrali po pjesmi Sergea Gainsbourga, netipičan su bend, jer nemaju bubnjara. Na koncertima, ako ćemo vjerovati Internetu, bubnjara mijenja ritam mašina. Nisam siguran kako to funkcionira u studiju, ali ne znam koliko je to uopće bitno. Glavna odlika ovog benda je predivan glas Anne Persson (nije riječ o skijašici, provjerio sam za svaki slučaj). Kada vas jedna te ista osoba u jednoj pjesmi ("High And Low") podsjeti na Emmu Anderson iz već spomenutih Lush, u drugoj ("Albatross") na Julee Cruise iz Twin Peaks faze, a u više njih ("Stranded", "I Can Try", "Sandy Dunes") tjera na ples, onda je jasno da žena zna što radi. Uloga benda u takvom odnosu snaga je samo da nešto ne zajebe, a Joachim, Daniel i drugi Daniel ne samo da nisu zajebali, nego su Anni stvorili odličnu podlogu koja je često bazirana na gudačkim dionicama, a uglavnom se radi o prilično jednostavnom i nenametljivom indie-popu.

"European" nije album kojeg će ljudi imati na svojim godišnjim listama, ali volio bih da ga što više ljudi posluša. Jer ovako neopterećenih pola sata ne nalazi se svaki dan, bez obzira što Šveđani neprestano izbacuju te neke melodične bendove pa se od njih može svašta nešto očekivati. Jesam li vam rekao kako mi je misterij to sa Šveđanima i melodičnom glazbom?

sambassadeur.com
.myspace.com/sambassadeurtheband