Samba Touré je više od 10 godina prisutan na malijskoj glazbenoj sceni, a svijet ga je upoznao kada je 2009. snimio odličan album "Songhaï Blues" koji je svojim podnaslovom "Homage to Ali Farka Touré" i bez slušanja objašnjavao o čemu se na njemu radi. Svijet je tada dobio još jednog sjajnog malijskog gitarista koji se odlično uklapao u cijelu priču oko pustinjskog bluesa koji se često pogrešno veže samo uz tuareške bendove. Samba Touré je lagano gradio karijeru ne izlazeći baš u samu žižu javnosti sve dok prije dvije godine nije objavio sjajni album "Albala". Snimljen u trenutku kada je u Maliju bjesnio ratni sukob, kada je njegovo rodno selo doživjelo užasna stradanja, i Samba Touré je svojim pjesmama, kao i veliki dio njegovih malijskih kolega, ukazivao na besmislenost cijelog sukoba te patnjama koje je njegov narod proživljavao. Iako je većina Songhaï naroda islamske vjeroispovjesti, radikali koji su započeli taj sukob, imali su upravo njih na picku, vjerojatno i zbog nešto umjerenijih religijskih svjetonazora te nekim običajima, u koje se uklapa i sveprisutnost glazbe, koje radikalima nisu odgovarali.

"Albala" je uspio uhvatiti taj trenutak patnje i Samba Touré se njime na neki način probio u višu  glazbenu ligu, a s "Gandadikom" je trebao potvrditi da tamo i spada. A to je bez problema i napravio.

Već uvodni single, "Touri Idjé Bibi", je pokazao kako je ovaj 46-godišnjak opravdao svoja očekivanja. Lijepa, čista gitarska linija vodi kroz pjesmu, ritam sekcija je prilično jednostavna i ogoljena, a njarka, još jedan u nizu malijskih instrumenata koji imaju čudan i hipnotičan zvuk, sjajno stvara pozadinske zvukove. Tu su, naravno, i ženski back vokali koji pjesmi daju tipični zapadnoafrički štih. Samba Touré svojim glasom ne može stvarati bravure, kao što to čini prilično nenametljivo na gitari, ali njegova boja i način pjevanja stvaraju neku sigurnost kod slušatelja koja izbija već u ovoj pjesmi.

"Touri Idjé Bibi" lijepo predstavlja Samba Touréa i onima koji do sada nisu slušali njegove albume, ali nikako ne nudi potpuni presjek onoga što nudi ostatak albuma. Tekstualno da, jer i ova pjesma, kao i ostatak "Gandadika" ponajviše govori o svemu onome što je ratni sukob ostavio iza sebe, prije svega o uništenim životim te prirodi, kojoj Touré, kao što je to običaj kod Songhaï naroda, daje veliku pažnju. No, glazbeno je "Touri Idjé Bibi", uz "Su Wililé" na neki način najveselija pjesma na albumu. Ostatak je prije svega složen oko prilično sporih blues ritmova i melodija, ali i prilično psihodeličnih pjesama. Na ove prve smo od Samba Touréa navikli, ali ove druge daju albumu dodatni plus. Naravno da su ti psihodelični/mantrični trenuci posloženi oko repetitivnog ponavljanja ritmova, ali u to se savršeno uklapa Touréovo spomenuto pjevanje te njegove lijepo uklopljene gitarske dionice. No, veliku ulogu u svemu igraju sjajni aranžmani i dionice koje sviraju Adama Sidibé na njarki te Djimé Sissoko na ngoniju. Uglavnom smješteni u pozadinu, njih dvojica se savršeno isprepliću s gitarskim dionicama i cijeloj priči daju dodatnu mističnost. Uostalom, poslušajte "Wo Yende Alakar", ponajbolju pjesmu na albumu u kojoj Sidibé ima glavnu ulogu, ili "Chiri Hari" u kojoj Sissoko potpuno rastura ngoni iako ne svira ništa apsolutno komplicirano.

"Gandadiko" bi se mogao nazvati prvim velikim world music albumom u 2015. godini. Osim svih zaljubljenika u tradicijske, afričke ritmove i napjeve, ovaj album bi trebali poslušati i svi ljubitelji bluesa. Bez obzira što ne razumiju ono o čemu Samba Touré pjeva.