Sam Lee se publici prvi put predstavio prije tri godine sjajnim albumom "Ground Of Its Own" za kojeg je odmah dobio mnoga priznanja te postao miljenikom britanske folk scene kao jedan od predvodnika mlađih snaga tog žanra. Ove godine Sam Lee se vratio s novim albumom "The Fade In Time".

Princip kojeg Sam Lee koristi u svojoj glazbi nije jedinstven, ali mu on donosi veći status od pukog interpretatora tradicijskih pjesama. Naime, on je materijale za oba svoja albuma prikupio od starijih, manje poznatih izvođačica i izvođača slušajući direktno od njih pjesme i priče o njima. Iako bi netko pomislio kako je u ovo digitalno doba, a pogotovo na području poput britanskog, sve već zapisano ili pospremljeno na neki hard disk, to je daleko od istine. Mnoge tradicijske stvari se još uvijek prenose oralnim putem, a Sam Lee je odlučio neke pjesme izvući iz tog konteksta i udahnuti im novi život.

Kao i njegov prethodnik, i "The Fade In Time" je nastao tako što je Sam Lee godinama razgovarao s mnogim ljudima, zapisivao pjesme te se na kraju odlučio snimiti ovih 12. Većina njih je i ovaj put došla od pjevača iz romske ili traveller zajednice, a sve skupa savršeno drmaju pomalo učmalu i dosadnu britansku folk scenu.

Leejev vokal je njegova najveća snaga. Njegov bariton je one boje u koju se slušatelj zaljubi na prvu, a toliko topline izbija iz njega da mu se jednostavno potpuno prepustiti i dopustiti mu da vas povede kroz ovaj album. A 'vodstvo' je za "The Fade In Time" prilično potrebno.

Ovaj album je dosta težak. Nećete na njemu pronaći previše razigranih melodija ili veselih tema. Pjesme su uglavnom, uz nekoliko iznimki, tugaljivog karaktera, a glazbena podloga sjajno složena oko teme stihova. Producenti Arthur Jeffes i Jamie Orchard-Lisle, obojica iz Penguin Cafe Orchestra, su maestralno uklopili cijeli dijapazon instrumenata u ovaj album. Naletjet ćete na sjajne dionice na banju ili harfi, puhači i gudači se isprepliću kroz cijeli album, a sve je savršeno uklopljeno u taj magični Leejev vokal.

Nekoliko je vrhunaca ovog albuma. Svakako su to dvije uvodne pjesme – pomalo sablasna "Jonny o' the Brine" koja nije baš murder ballad, ali nije ni daleko; te "Bonny Bunch of Roses", predivna balada iz napoleonskog razdoblja. Treba istaknuti i "Moorlough Maggie" koju nose sjajni zvuci kota, japanskog žičanog instrumenta; baš kao i "Lovely Molley" koja zvuči kao neki gospel, ali je u stvari predivna ljubavna pjesma koja slavi (i) dolazak proljeća.

"The Fade In Time" je album koji će vas naučiti ponešto o kulturi migrantskih naroda što nam je, očigledno, ovih dana prilično potrebno. On će vas isto tako naučiti da kultura 'drugih' naroda ne narušava onu domicilnu. Jer, bez obzira što su mnoge ove pjesme nastale u romskim zajednicama, one su ipak britanske folk pjesme. Ništa vam drugo neće pasti na pamet prilikom preslušavanja ovog sjajnog albuma.