Sa Sainkho Namtchylak ste u jedno uvijek sigurni – njeni radovi neće biti dosadni, a prilično je izvjesno kako ćete teško čuti ponavljanje iste šprance u njenom radu. Iako je od početka devedesetih ona objavila mnoštvo albuma (usitinu 'mnoštvo', pogledajte popis), uvijek je težila nečem novom, drukčijem. Iako majstorica u throat singingu te puna poštovanja prema tuvanskoj izvornoj glazbi, odavno je tradiciju prihvatila samo kao osnovu za svoj rad, često koketiravši s eksperimentalnim jazzom i avangardnom glazbom. Kako bi zadovoljila svoj glazbeno nemirni duh, ona je iz albuma u album birala različite suradnike koji su joj donosili neke nove zvukove, nove pristupe glazbenom izričaju.

I za ovaj album je Namtchylak odabrala zanimljive suradnike. Uz nju su u stvaranju i snimanju „Like a Bird or Spirit, Not a Face“ sudjelovali Eyadou Ag Leche i Said Ag Leche iz grupe Tinariwen te producent Ian Brennan koji sve više radi na world music albumima, a to mu ide jako dobro.

Ideja o spoju tuareškog pustinjskog bluesa i tuvanske šamanske glazbe naslonjene na throat singing zvuči sjajno, a pogotovo kada su u nju uključeni ovakvi velikani poput članova grupe Tinariwen i sjajne Namtchylak. No, brzo zaboravite neku klasični fusion ove dvije tradicijske glazbe, ako je uopće moguće pričati o 'klasičnom fusionu'. Daleko od toga da se tuareška i tuvanska glazba ne čuju na ovom albumu, ali on je puno više od toga. Eksperimentalan, hrabar, avangardan.

Igra se Sainkho sa svojim glasom kroz cijeli album. Šapće, reži, urliče, diže ga, spušta, pjeva na tuvanskom, engleskom, ukratko – radi što hoće. Sve to otprilike na polovici albuma je protkano pustinjskim bluesom kao glazbenom podlogom dok je druga polovica puna različitih loopova i netipičnih glazbenih sekvenci.

Da je album praktično napravljen iz dva prilično različita dijela pokazuje se odmah na njegovom početku. Uvodba „Nomadic Mood“ nudi repetetivnost tuareških melodija i jednostavnost njihovih ritmova u kombinacijski s tuvanskim šamanizmom i to uistinu zvuči sjajno. Ni ovdje Sainkho i njeni suradnici nisu u potpunosti 'zajahali' na tradicijske osnove, ali su nam pokazali kako naizgled nespojiva glazba s različitih dijelova svijeta u naravi odlično zvuči.

I onda odmah nešto potpuno drukčije. „The Road Back“ nema nikakve veze sa svojim prethodnikom. Ni traga ovdje nema tradicijskoj glazbi, bilo tuareškoj bilo tuvanskoj. Podloga je složena od zvukića i loopova, a Sainkho drži pravu mali glasovnu školicu. I oni koji se nisu do sada susreli s njenim vokalnim mogućnostima u ovoj pjesmi mogu čuti što sve ona može. A može puno, jako puno, a najbolje od svega je to da u svojoj pokaznoj vježbi ona nije naporna, dosadna, odnosno da to pjevanje nije tu pjevanja radi. Svi vokalni 'ekstremi' koje pokazuje Sainkho, tu su zbog pjesme, a sve je prilično skladno i neminovno podsjeća na neke ambijentalne radove koje potpisuje Björk.

Upravo s islandskom pjevačicom je nekako najlakše usporediti Sainkho, ne samo na ovom albumu, ali i na njemu. Nakon što nam je u prve dvije pjesme pokazala što možemo očekivati – spoj zanimljivih glazbene tradicije s različitih krajeva svijeta s jedne strane i pomalo eksperimentalno istraživanje s druge – ova tuvanska diva nam je u ostatku albuma to sve nekoliko puta složila, presložila i rasložila. I sve je napravila s mjerom, kao što to u pravilu uvijek napravi Björk – u svakom trenutku kada album prijeti prevelikim eksperimentiranjem, pojavi se pjesma („Erge Chokka To“ i „Melody In My Heart“ prije svih) koja sve vrati u neku 'normalniju' mjeru.

„Like a Bird or Spirit, Not a Face“ je sa savršenom mjerom složen album koji nas podsjeća koliko glazba može biti uzbudljiva, pa i inovativna, kada joj se pristupi na pravi način. U današnje doba je teško reći za pojedini album kako takvo nešto niste nikada ranije čuli, ali ovaj album pokazuje kako je i to moguće. Itekako.