Doduše, čak je i Sera Cahoone uspjela izdati odličan alt-country album za Sub Pop nakon što je to već uspjelo njenim starim Carissa's kompanjonima Benu Bridwellu i Matu Brookeu. Osim nekoliko vrlo dobrih kritika, album ipak nije mogao računati na podršku svih onih koji su se zakačili na Band of Horses s kojima su Ben i Mat konačno okončati agoniju sadcore depresije, ali i dugogodišnjeg statusa quo u kojem se našao njihov stari bend. U biti je iznenadni uspjeh Konja najvažniji katalizator u cijeloj priči koja je nedavno dosegnula svoj vrhunac objavljivanjem kompilacije "They'll Only Miss You When You Leave: Songs 1996-2003" i ponovnim okupljanjem bend Carissa's Wierd (bez Bena). Mat je zato nakon napuštanja BoH imao odličnu preporuku zbog koje su njegovi Grand Archives već na samom startu mogli računati na zadovoljavajući broj zainteresiranih slušatelja. U Sub Popu nisu dva puta razmišljali.

Tako dok danas Grand Archives opravdano eksploatiraju Carissa's kult i Matov angažman na albumu "Everything All the Time", a Band of Horses sretno jašu prema srednjoj struji, nakon duže pauze s novim se materijalom ponovo javila Jenn Ghetto sa svojim zaboravljenim i zapostavljenim projektom jednostavnog imena S. Usprkos uspjehu Konja i Arhiva, nezaustavljivom Carissa's  kultu i nedavnom reizdanju njezinog lo-fi prvijenca "Sadstyle" (Brown 1999. / Aviation 2009.), Jenn je po starom dobrom običaju svog bivšeg benda uspjela ostati bez značajnijeg ugovora, nezamijećena ili jedva vidljiva samo onom sitnom krugu ljudi koji opsesivno prate Carissa's fenomen.

Osim što je sam naziv projekta oduvijek bio nezgrapan za pretraživanje po internetskim tražilicama, minimalna zastupljenost i sveopće ignoriranje novog albuma "I'm Not As Good At It As You" boli i začuđuje ako uzmemo u obzir da je vani već skoro pola godine. Kao da sam naziv želi opravdati predodređenost neuspjehu. Iako treće S izdanje odmah nakon prvog slušanja uzima titulu najboljeg i najprohodnijeg materijala do sada, Jennino tvrdoglavo sabotiranje vlastite sreće i odanost vječnoj anksioznosti ostaju njezini glavni aduti. Kao i prije deset godina, kao da joj više odgovaraju konobarenje, pranja suđa ili dostavljanje pizza, nego dugoročnije preživljavanje kao kantautorica s jako dobrim zaleđem.

Nakon kaotičnog i neurednog lo-fi prvijenca ("Sadstyle" čak sadrži obradu "Welcome Home (Sanitarium)" od Metallice) te eksperimentiranja s elektronikom na albumu "Puking and Crying" (2004.), njezina glazba i danas zvuči ogoljeno i nedovršeno. Soba, gitara i četiri do osam kanala. "I probably sing louder now" kaže ona za tjednik The Stranger i nastavlja: "After all the years of people telling me that I should sing louder. But you can't really whisper louder." Njezinu nove pjesme zvuče kao nedovršene i neukrašene demo snimke jedne Kaki King u svom smirenijem izdanju, a s glasnijim pjevanjem došla je i do izražaja boja glas koja podsjeća na Lauru Veirs.

Glasnija i s čišćom snimkom ona iznova iskreno servira široku lepezu uobičajenih razloga zbog kojih je njezino zastranjivanje naposljetku postalo šarmantno. Otkud početi i gdje stati: samosažaljenje, sram, depresija, pljesniva dokolica, neuspjele veze, neuspjeh općenito…

There's so much wrong to tell you / All the bad things that I've done today / And then again tomorrow / But I swallowed it away /And I just kept on drinking / I wasn't even talking / I surely wasn't making / Any sense at all

No, tu je i nježnost povrh svega. Kao jedina iskra vodilja. I to ne samo ona koja smiruje nakon napadaja panike i izmoždenosti, nego i ona koja se tvrdoglavo belji svemu šporkom i pogrešnom. Jenn Ghetto je zasigurno jako tužna, ali ne uvijek. "I'm Not As Good At It As You" je podcijenjeni i zanemareni dokaz tome.

Još samo kada bi mogao čuti kako je zvučala u kratkotrajnom speed-metal projektu Crictor… Ajde neka netko i to udjeli pa da više završim s ovom Carissa's Wierd trakavicom :)