Na papiru, novo izdanje Njujorčanina Rudresha Mahanthappe nije zvučalo pretjerano uzbudljivo. Kao prvo, iako je on neosporno vrsni saksofonist, kvaliteta njegovih albuma često je ovisila o ljudima s kojima svira. Primjerice, veliki doprinos prethodnom sjajnom albumu "Gamak" dao je majstorski gitarist David Fiuczynski, dok se ovoga puta Mahanthappa odlučio za nove i obnovljene suradnje s nešto nepoznatijim glazbenicima. Drugi je razlog u tome što u današnje vrijeme “posvete legendama jazza”, kao što je “Bird Calls” posveta Charlieju Parkeru, obično završe kao suvišni i anakroni hibridi svirke standarada u modernim aranžmanima. Pa ipak, sve je to samo teorija, bitno je kako je ispalo u praksi.

A u praksi "Bird Calls" već sada možemo proglasiti kandidatom za jazz-album godine. Više je elemenata koji su tome doprinijeli. Najvažnije je to da ovdje nema pukih obrada. Ploča se zapravo sastoji od originalnih Mahanthappinih skladbi koje se nikada ne spuštaju na razinu izravnog, lijenog hommagea. Iako se duh Charlieja Parkera osjeća u mnogim melodijama, ritmovima i frazama te posebno u Mahanthappinom pristupu saksofonu, sama glazba je neupitno moderna. "On the DL", na primjer, posuđuje tek koliko treba iz Parkerova klasika "Donna Lee" da bi pokrenuo lavinu agresivnog, slobodnog i razularenog jazza ispresijecanog Mahanthappinim eksplozivnim, brutalnim solažama i pogonjenog progresivnim, pulsirajućim klavirom.

Tu se odmah nazire i prednost koja u startu vrijedi za svako Mahanthappino izdanje - njegova svirka. Što i kakvom lakoćom čovjek izvlači iz saksofona gotovo je nevjerojatno. Isprepliće se oko ostalih instrumenata, radi kolutove, vozi vas vlakom smrti dok iscrtava spirale na pješčanoj plaži. Sama glazba je sumanuta koliko i ovaj opis. Teško je točno razložiti u čemu je tajna primamljivosti takva izričaja. Je li riječ o boji njegova alt-saksofona, njegovoj ekstremnoj dinamičnosti? Ili je možda stvar u onom osjećaju da bi mu saksofon svakoga trena mogao uletjeti u brocmanovsko razaranje, ali se to ne dogodi već uvijek ekvilibrira na granici kontrole i time uspijeva zvučati tako uzbudljivo i treperavo? Sve su to značajke Mahanthappine muzike koje ga čine prepoznatljivim i vraški zabavnim za slušanje.

Ali uzalud virtuoznost ako materijal nije dobar. Na "Bird Calls" skladbe ne da su dobre nego odlične i usto zanimljivo raspoređene. Ima ih trinaest, a njih šest su minijature koje služe kao prolog, intermeci i epilog. "Bird Calls #1" svojevrsni je uvod, "Bird Calls #2-#4" predstavljaju lagane predahe, povezuju ostale skladbe te daju mogućnost glazbenicima za kraće, slobodnije solističko-istraživačke točke i demonstraciju liričnije strane benda, a odjavna "Man, Thanks for Coming" sažima odsvirano i na neki način pozdravlja - sve prisutne. Glazbenike, slušatelje te naposljetku i samog Birda. On je uvijek tu negdje, u zraku. S druge strane, pjesme koje čine meso albuma oslanjaju se na format raščlanjivanja Parkerove glazbe kroz prizmu modernog jazza i Mahanthappinih specifičnih senzibiliteta. Osim spomenute "On the DL", posebno su upečatljive "Chillin’", opuštena skladba s mislima uperenima u “Relaxin’ at Camarillo”, zatim "Talin is Thinking" kao mračnija varijanta "Parker’s Mood" i poveznica Charlieja Parkera i free jazza Alberta Aylera te izvanredna "Gopuram" s karakterističnim melodijsko-ritmičkim začinima indijske rage. Tipično za Mahanthappu. Čistom se bopu kvintet okreće samo na "Maybe Later" i "Sure Why Not?", dvije skladbe koje najmanje odmiču od idioma klasičnog jazza. Dodajte svemu navedenome mrvicu humora i vrckavosti i dobit ćete nešto skoro pa savršeno.

Iako nisu razvikani, glazbenici koji prate Mahanthappu pokazali su se odličnima, a posebno se ističe mladi trubač Adam O’Farrill koji uz Mahanthappu nosi većinu albuma. Matt Mitchell na klaviru i basist François Moutin očekivano su vješti, ali u ukupnoj slici potisnuti u pozadinu. Uz puhače se zato posebno ističe bubnjanje Rudyja Roystona koji kao da je skužio što točno Mahanthappi treba. Svejedno, saksofon i truba ostaju dominantni elementi. Konačno, dojmu vrhunskog albuma pridonijela je i produkcijska strana. Zvuk je kristalno čist, dinamičan i u zvučnoj je slici sve, baš sve, na mjestu.

Mahanthappa je uspio. Pokazao nam je koliko je dalekosežan, neizbrisiv i bitan utjecaj Charlieja Parkera na jazz. Pokazao nam je još jednom i da je upravo sada na vrhuncu karijere: dva genijalna albuma zaredom ne događaju se slučajno. Pa kad bi nas još jednom i posjetio, gdje bi nam bio kraj?