Ignorirali smo Oneothrix Point Never od postanka ovog sajta. Ignorirali smo ga i prošle, i predprošle i one godine prije. Dakle ignorirali smo ga kad god je imao neko izdanje. A bilo je zbilja lijepih trenutaka na albumima koji se zovu "Replica" i "Returnal".

Ignorirali smo ga jer smo podsvjesno predosjećali (drugim riječima, bili smo lijeni) da ćemo iz glave Danijela Loptanija*, zakletog NBA fana, dočekati trenutak kad će nas pored vorpovski inspiriranih putovanja svijetom muzičkih ledenih oštrica oduševiti nekim biserom koji zapravo nema veze s glazbom. "Rubio" je takav biser. I skladba i igrač po kojem je dobila ime.

Riječ je o jednoj jedinoj kompoziciji kojom autor u vidu ambijentalnog drona ili iz dubine duše odaje priznanje jednom nesvakidašnjem talentu ili egoistično stavlja sebe u neku korelaciju s ovim vanserijskim mladićem. Što god da je točno, trenutak je pogođen, a ako je Loptani istinski fan basketanja, onda je prva tvrdnja valjda točna. Kao i igrač, skladba je nedovršena, ali to ne umanjuje ljepotu preklapanja dva trenutka inspiracije, na parketu i u studiju.

Ricky Rubio je još od mladih dana smatran vanserijskim košarkaškim talentom, novom zvijezdom europske košarke koja će nastaviti putem Arvidasa, Dražena, Vlade, Tonija i Dirka. Potom se na par sezona izgubio da bi u protekla dva tjedna nenadano uskrsnuo u Minnesoti u plavom dresu Timberwolvesa, jedne od najslabijih NBA momčadi. Tu publiku, koja je godinama patila od depresije uzrokovane anti-igrom svojih pulena, Rubio je očarao sa samo par poteza. Rubio vidi teren kao rijetki u povijesti igre, njegova dodavanja su toliko precizna da mu garantiraju doživotni posao u nekom labu američke armije.

U kolektivnom sportu koji danas prečesto zaglibi u kvazi-junački individualizam, nema osobe koja samo dodavanjima može podići dvoranu/stadion na noge. Rubio to može. I zato ima ovu stvar. Sretno Ricky!

http://youtu.be/dpzcc3lFpBk

*Lopatin