Pitanje je jesmo li uopće od čikaškog producenta elektroničke glazbe RP Booa ili Kavaina Spacea koji se smatra “ocem” footworka, te čudnovate i ritmički (ra)strgane tvorevine, na drugom izdanju mogli očekivati ikakvu evoluciju. Jer iako se taj žanr posljednjih godina lagano uvlači u globalnu svijest onog avangardnijeg ili barem neobičnijeg dijela elektroničke scene, u njegovoj srži i dalje prebiva izvorna svrha - manipuliranje pokretima i izazivanje što složenijih reakcija forme plesa i plesača.

Lišen nepotrebne metaforičnosti i simboličnosti, gotovo koliko i sama naslovnica koja jednostavno prikazuje bezbroj nogu i stopala, “Fingers, Bank Pads & Shore Prints” odiše istim onim elementima i motivima kojima je Space bio okrenut od samih začetaka footworka krajem prošloga stoljeća. Dakle, nudi se ritmički raspletena i istrzana elektronika nastala iz nasljeđa ghetto housea i (manjim dijelom) hip-hopa koja nameće neku svoju estetiku čija bit ne izvire iz koncepata i ideja glazbene dimenzije već služi kao medij i katalizator za spajanje kinetičkog i soničkog, materijalnog i eteričnog. Ta svrhovitost jednim dijelom opravdava svojevrsnu zatvorenost i sputanost albuma poput ovog, njegovu sklonost da se bavi samim sobom i da se ne zamara vanjskim svijetom. Sve se vrti oko ritma i služi ritmu prinoseći mu žrtvu. Jedini je problem u toj priči to što Space i dalje koristi prepoznatljivo analogno “sempliranje” vokala i neke druge značajke kojima nadograđuje dominantne ritmove, a čime se zamagljuje ideja da je ova glazba isključivo plesna i plesu orijentirana. Posebno je takav stav upitan jer ona i izuzeta iz tog konteksta često odlično funkcionira.

Zato kada se “Fingers, Bank Pads & Shoe Prints” ipak krene razmatrati u širem glazbenom smislu, pritom zanemarivši povijest njegova autora, te kada ga se stavi rame uz rame uz, primjerice, Jlinin propulzivni i nezaustavljivi “Dark Energy”, teško ga je ne doživjeti relativno blijedim i onemoćalim. Dok je Spaceov bogatiji, raznovrsniji i razrađeniji debi “Legacy” silom prilika smatran inovativnim jer je bio među prvima koji su se probili do šireg slušateljstva, “Fingers, Bank Pads & Shoe Prints” u usporedbi s “Dark Energy” djeluje zastarjelo i zakašnjelo, kao nositelj avangardnog zvuka koji je svoju avangardnost prosuo putem. Najvidljivije je to u hermetičnosti pomalo larpurlartističke Spaceove vizije kojoj je jedina bitna dimenzija sam footwork, ali i u izostanku onog organičkog i mračnog nadahnuća te svojevrsne društvene kritike koju prenosi čađava, bučna Jlinina muzika.

“Fingers, Bank Pads & Shore Prints” na neki način postaje arhetipom footworka i debijem nakon debija kojim RP Boo kao da napokon otkriva i pokriva onaj svoj stvaralački period proveden u diskografskom mraku, od kraja devedesetih pa do albuma “Legacy” i proboja u mainstream. I dalje je to zanimljiva, uvrnuta glazba s mnogim kvalitetama koja može poslužiti i kao odličan uvod u ovaj specifični stil, ali nedostaje osjećaj moći kojim su nas počastila neka druga izdanja. Nadam se samo da poruka ove recenzije neće vrijediti i za neke njegove buduće radove.