Snort Ron Self-released 2013.
Naslovnica albuma prikazuje jednog od trojice gitarista Snorta, Jorama. Ako po prikazanom procjenjujete da bi Joram mogao biti vašim prijateljem, šanse da će vam se Snort svidjeti su 4%, naspram 1% ako procjenjujete da ne bi.
Saznavši da je drugi, znatno bolji album prvaka manijakalnog silovanja instrumenata pod krinkom glazbe 2000-ih Yowie ipak izašao 2012. a ne u tekućoj godini, potragu za novim predmetom obećanog teksta završio sam naišavši na prvijenac mladog benda Snort.
Ovaj studentski peterac oformljen u gradu Appleton u Wisconsinu se zapravo ni na kojoj razini ne da usprediti sa svojim prvospomenutim susjedima s američkog Srednjeg zapada, ali s njima dijeli dio zajebantskog nasljeđa math-rocka 90-ih i 2000-ih koje je u svijet pogurao (ako ne i najvećim dijelom postavio) Don Caballero. Redikuloznost covera i imena benda ne prate jedino za žanr/đir razmjerno pitoma i nemaštovita imena pjesama, iako će vas "These Doors Have Motion Sensors" nasmijati ako je to vaš đir/žanr.
Izvrsna uvodna "Option Tank" neće zavarati po pitanju pristupačnosti ostatka albuma ali se ističe konkretnošću koja barem na prvih par slušanja kasnije u manjoj mjeri izostaje. Zaigranija "Azlan" s jedinom vokalnom intervencijom u album koja noiserski derano glasi: „You buy it, we pig it!“ dodatno naglašava zafrkantsku notu benda ako je uopće išta ostalo nejasnim nakon bonus pjesme "Culture Shock". Zbog trenutaka na brojevima poput "Defunct Criminals" Snort bi se na trenutke moglo nazvati zaigranijom, emotivno labilnijom i ljudskijom verzijom Upsilon Acruxa, jer na trenutke album doslovno treba slušati kao soundtrack za Nintendo igricu s pokojim iznenadnim secret levelom previše. Nešto sladunjaviji trenutci poput "Anger, the Devil and Lava" ukazuju i na midwestern-emo pedigre, iako Snort je puno lakše staviti u istu rečenicu s bendovima kao što su Pneu, Tera Melos ili već spomenuti Upsilon Acrux nego s nekim od projekata braće Kinsella.
Uvidjevši na kraju da sam se u tekstu referirao na bendove 2000-ih, ne i na njihove prethodnike i pandane 90-ih, mogu reći da mi je drago što benovi poput Snorta i dalje nastaju i postoje te pridonose očuvanju kontinuiteta glazbe koji svakih pet godina izbaci bend koji ću ja u nekom trenutku, možda preolako nazvati svojim najdražim. Eto toliko.
