Volim reggae. Jako volim reggae, ali moram priznati da sam kod te vrste glazbe postao čangrizav poput svih onih rockera koji će ruku u vatru staviti da je prije sve bilo puno bolje i da je današnja muzika za kurac te da nitko ne zna složiti pošten rif, a kamoli solažu. E sad, u takvu skupinu ipak ne mogu potpuno upasti jer, barem povremeno, dajem šansu novi(ji)m reggae izvođačima, ali u pravilu naše druženje brzo završi. Nema tu neke prevelike energije ili ne znam ni ja čega. Doduše, da me ne bi napali reggae fanovi, uistinu nisam upućen u cijelu priču oko nove reggae scene. Ovo moje povremeno davanje šanse nekim random odabranim izvođačima i moje nezadovoljstvo kvalitetom njihovog rada moglo bi se nazvati svakako, samo ne poznavanjem scene. Tim više sam bio oduševljen kada sam se upoznao s Rod Antonom i Ligeriansima.

Priča oko toga kako je "Wevolution" došao u moje playere klasična je epopeja o gomilanju nepoznate glazbe po raznim folderima te odabiranju par albuma koji će u jednom trenutku proći onaj test jednog-dva slušanja da bi se ustanovila kvaliteta. Kada je tog dana došao red i na Antona i Ligerianse nisam uopće znao što očekivati od njih. Zapravo, nisam ni znao da je riječ o reggae albumu, a još sam manje imao ideju da će se taj album toliko dugo zadržati u mojim ušima.

Tri su me stvari oduševile u ovoj priči. Prva je ta da je riječ o odličnom reggae albumu. Druga je činjenica da je riječ o odličnom novom reggae albumu, a treća da njegovi autori ne dolaze s Jamajke, iz Amerike ili Engleske, već je riječ o francuskoj grupi čiji pjevač ima dosta portugalske krvi.

Boja Antonovog glasa je i njegov najveći adut. Baš kao i najveći velikani, i on s lakoćom vlada pjesmama i slušatelja potpuno osvaja. No, samo boja glasa rijetko je kada dovoljna da se stvori potpuni dojam o pjevaču. Jako su važni i stihovi, a pogotovo kada se radi o žanru u kojem lako možeš upasti u zamku da pjesme slažeš oko neprestanog zazivanja Jah i pjevanja o tome koliko se marihuane može popušiti u određenoj količini vremena. Anton i njegovi Ligeriansi tu su zamku izbjegli. Njegovi su tekstovi uglavnom puni političkih poruka, govore o suludom stanju svijeta u kojem živimo i pozivaju na reakciju, mijenjanje okoline, ali i osobnog doživljaja svega. Ono, u jednoj rečenici bi se moglo reći da "Wevolution" zaziva čuvenu Gandhijevu parolu 'Budi promjena koju želiš vidjeti'.

A svi ti pozivi na promjene su praćeni fantastičnom glazbenom podlogom. Ne usuđujem se ići u dublju analizu i smještanje ovog albuma u reggae podžanrove (ili je možda bolje reći u podžanrove jamajčanske glazbe), ali sve zvuči prilično roots s povremenim i ne jako intenzivnim dub ukrasima. Od početka do kraja albuma bend vozi bez puštanja gasa, a i na prvo slušanje će nekoliko pjesama ipak iskočiti iz ovog odličnog albuma. Prije svega tu je sjajna "We Are One", a ne puno slabije su i "Seeds Of Death", "Smooth But Revolutionary", "Come Together" i "Scandalmongers".

Nećete na svemoćnom internetu pronaći previše toga o Antonu i njegovoj grupi. Barem ne na engleskom jeziku, dok su se francuski i portugalski portali ipak malo više potrudili. Kao što rekoh, ne znam kako stoje stvari na aktualnoj reggae sceni i je li ovo uistinu tek prosječan album (dajte mi onda na slušanje i te iznadprosječne), ali kvaliteta "Wevolutiona" ne bi trebala proći nezapaženo. Pogotovo ne u ove ljetne dane kada su ovakvi albumi i više nego dobrodošli. Samo nemojte štedjeti s pojačavanjem tih baseva.