Ova godina ne samo da je krcata sjajnim novim albumima, nego je i svojevrsni DeLorean. Kažem svojevrsni, jer nam bez potrebe za kondenzatorom fluxa i snagom od 1.21 jigawata nudi skoro zaboravljene trenutke '90-ih, podsjećajući nas da povijest pišu pobjednici, ali i da luzeri zaslužuju svoje mjesto pod suncem. I to, po mogućnosti, s debelim suncobranom iznad glave i koktelom u ruci.

 

Tako smo se nedavno podsjetili Buffalo Toma, a ovaj put su nas, nakon 16 godina pauze, novim materijalom obradovali dobri stari Urge Overkill. Sličnosti između ova dva benda, barem ove biografske, su poprilične. Iako su postojali puno prije proboja Nirvane u mainstream, UO se svojim hard-rockom naslonjenim više na power-pop riffove nego na punk korijene nikada nisu uklapali u prevladavajući zvuk alternativnog rocka '90-ih.

Zbog svog zvučnog stila koji jednako duguje Huskerima kao i Kissu, a posebice zbog forsiranja identiteta koji je uključivao gomilu kiča i ironije ispod kojih bi se često izgubili i sami riffovi, UO nisu bili bend za široke mase, ali kultno sljedbeništvo im je bilo garantirano. Dok ga nisu prokockali, o čemu ćemo više uskoro.

Za razliku od Buffalo Toma koji su individualnost zagubili u gomili sličnoga, UO su bili, ma kako se to blesavo čini reći za jedan, u principu, već i onda retro bend, previše svojeglavi i drugačiji da ih se uopće primjeti. I, iako će se danas svaki prosječni zaljubljenik u pop-kulturu odmah sjetiti Tarantina, koji je njihovu obradu Neil Diamondove ''Girl, You''ll Be A Woman Soon'' uvrstio na soundtrack Paklenog Šunda i tako im priskrbio mjesto u kolektivnoj vječnosti, ovaj bend jednostavno nije znao što s tim.

Taj trenutak je, kao i mnogi u njihovoj karijeri, ostao tek još jedan podsjetnik na neiskorištene prilike. A bilo je ih više nego dovoljno za fascinantnu priču koju stvarno vrijedi ispričati. Dvojac osnivača, autora, gitarista i vokala, Nash Kato i Eddie Roeser, bio je dio rock scene u Chicagu i toliko dobar sa Steveom Albiniem da im je ovaj producirao prvi album. U ono vrijeme to je već otvaralo sva vrata, pa su za sljedeću ploču kao producenta angažirali još jednu lokalnu legendu noise scene.

Butch Vig je očito čuvao svoje najveće trikove za nekoliko godina kasnije i "Nevermind", ali je pomogao bendu da pronađe svoj zvuk, usmjerivši ih iz Albinieve ergele ka slobodnim pašnjacima hard rocka (usput se i sam lagano oslobodivši etikete noise gurua i date mu uloge na sceni). Nakon školovanja, ne želeći biti ni Big Black ni Killdozer već UO, Kato i Roeser uzimaju stvar u svoje ruke i bez velike produkcije nude dvije sjajne rock ploče, album ''Supersonic Storybook'' i EP ''Stull'', napravivši puni preokret iz još jednog tipičnog benda sa scene u pop-rock mašinu.

Nakon što je Tarantino proslavio Diamondovu obradu smještenu na spomenuti EP, bend je konačno lansiran u orbitu i taman kada se činilo da su uspijeli, kreću događaji koji ih ostavljaju u nemilosti spleta nes(p)retnih okolnosti. Naime, Geffen, koji je Warnerovim novcem odlučio pod svoje dovesti najveće alternativne bendove, odmah im nudi ugovor i lovu, zbog čega ovi prekidaju dogovorenu suradnju s indie kućom koja im je svo ovo vrijeme nudila krov nad glavom. Napustivši Touch & Go ne samo da su razljutili Albinia, Viga i sve ljude koji su im do tada bili podrška, već su spalili mostove s kompletnom nezavisnom scenom i potencijalnom publikom koja bi ih barem održala živima na klupskoj razini.

Nije im preostalo ništa drugo nego pokušati pridobiti mainstream publiku, ali i tu je došlo do problema – svi su očekivali još hitova poput te nesretne obrade, a dobili su gomile žestokih riffova, sirove energije i dobre zajebancije na sjajnom albumu ''Saturation''. Slušati ga danas jednostavno je gušt, sve pjesme su vrhunske u svakom pogledu i taj retro rock zvuk jednostavno klizi od prve do zadnje sekunde. Ali, u onom trenutku, UO su i dalje bili previše alternativni za uspjeh i previše mainstream da bi stvorili kult.

Pokušali su još jednom, s ne toliko glasnim i introspektivnijim ''Exit The Dragon'', ali usprkos gomili fantastičnih pjesama, rezultat je opet bio isti. Nikoga nije bilo briga, Geffen je izgubio strpljenje, bend se posvetio svađama i konzumiranju opijata i tako su UO odlučili prestati postojati, ostavivši iza sebe nekoliko albuma koji su na svoj način sjajni dokumenti vremena. Tako je ovaj ''Exit The Dragon'' bio svojevrsni Spoon prije Spoona, album koji usprkos svom tom power popu i glam rocku itekako ukazuje u kojem smjeru se kreće indie rock.

I sad dolazimo do najnovije poveznice s Buffalo Tom. Nakon svih ovih godina, Kato i Roeser su ostavili razmirice i neostvarene ambicije iza sebe te su odlučili jednostavno biti UO. Bez očekivanja, bez neuroza. Pomireni s onim što je bilo, a pogotovo s onim što se nije dogodilo, zreli i čisti u glavi, ljudi su se jednostavno uštekali u pojačali i nastavili tamo gdje su stali 1995.

Uvodna stvar tako donosi riff iz čitanke za prvi razred škole rocka, sirovi ritam, refren koji možeš pjevušiti, a detalj koji osvaja je kravlje zvono kao posveta Blue Oyster Cultu. Sljedeća već donosi derivat riffa Stoogesa uz fuzzom natopljenu gitaru i pop harmoniziranje na refrenu. Nema odmora dok traje obnova i već slijedi metalizirana Crazy Horse pilana, što sve skupa znači da smo u prvih 10 minuta već dobili lekciju iz coolerštine i rock 'n' rolla, na sličan način na koji je to godinama ranije prezentirao ''Saturation''

Nakon toga album skreće u laganije ''Exit The Dragon'' vode, imamo tu dvije odlične power pop balade građene na riffovima i treću složenu oko akustare, sve skupa pravi užitak za sve koji okidaju na '90-e, klasični rock, indie rock i uopće bilo kakav rock. Podmornica rock 'n' rolla do kraja i dalje jednako uspješno plovi već dobro poznatim stazama, miksajući melodije, riffove i desetljeća kao da je to najlakša stvar na svijetu (ima tu masu Replacementsa, nešto Big Stara, ali ipak najviše – Urge Overkilla).

Naravno da ovo nije album koji će promijeniti svijet, to je valjda jasno već od prve sekunde. Ono što on jeste, to je 40 minuta apsolutnog gušta za sve one koji vole barem dio utjecaja i stilova spomenutih kroz osvrt. I što je možda i najvažnije, on je podsjetnik na jedan sjajan bend koji nije iskoristio svoju šansu. Vi svoju iskoristite i nemojte dozvoliti da se ne zabavite uz njihov zvuk - ako nikada niste slušali ranije albume možete slobodno početi s ovim jer sve je ostalo praktički isto. Pjesme su uvijek standardno dobre i stvarno ti bude prokleto žao da je, zbog nečega tako banalnog poput nesporazuma na relaciji prostor- vrijeme, u tom jednom trenutku svijet zanemario ono najbitnije – kvalitetu nečijeg rada.

www.urgeoverkill.com