Ponekad mi se čini da je stanje današnjeg black metala poprilično čudno. Nema više one jedinstvene, homogenizirane scene koja je bila okupljena oko skandinavskih (posebno norveških) blekera. Izvorni, true norsk arisk black metal bendovi postali su rijetki i potisnuti na marginu. Mogli bismo reći da su se vratili tamo otkud su i krenuli. Ironično, takvo stanje svakako odgovara elitističkim old school ljubiteljima black metala. Ipak, zaključiti kako je i sam black metal u stagnaciji ili proglasiti ga nebitnim u današnjem glazbenom svijetu mogu samo ljudi zaokupljeni sindromom prije-je-bilo-bolje. Istina je drukčija. Posljednjih je godina scena vezana uz black metal zapravo vrlo plodna što se najviše može zahvaliti fuziji s različitim žanrovima i stilovima koji često ne pripadaju domeni metala. Niz vrlo dobrih bendova iz svih dijelova svijeta to potvrđuje: Wolves in the Throne Room i Alcest dali su nam spoj sa shoegazeom, bendovi poput Arcturusa, Enslaveda, Solefalda i Sigha pokazali su nam koliko taj stil može biti avangardan, Bal-Sagoth i Hollenthon su nam demonstrirali koliko simfoničnosti black metal može podnijeti, itd. Ti su bendovi “izdajom vlastitih korijena” uspjeli postati kvalitetniji i zanimljiviji u trenutku kada je fond ideja u samom metalu iscrpljen.

Jedan od ključnih trenutaka u razvoju metala dogodio se kada su metal počeli svirati (i slušati) ljudi koji nisu nužno arhetipski predstavnici te scene. Kako bi rekli mnogi kritičari, najbolji metal danas sviraju... hipsteri (tko god to bio). Upravo zato današnja svjetska black metal scena, s glavnim predstavnicima u SAD-u, vjerojatno diže kosu na glavi starosjedilačkim ljubiteljima te glazbe naviklima na stariji black metal. Atriarch je upravo primjer benda koji nikako nije za te ljude. Atriarch je bend koji iako je nastao na tematskoj i stilskoj tradiciji black i doom metala od te tradicije značajno i odudara.

Ako razložimo glazbu Atriarcha na neke poznate stilove, možemo reći da sviraju melankolični, spori, disonantni black metal s elementima dooma. Mnogi bi rekli 'pa to je moderni doom metal' i pogriješili. Atriarch ne zvuče kao uobičajeni bendovi iz te kategorije (primjerice, Pallbearer, 40 Watt Sun).

Na prvo slušanje može se učiniti, pak, da Atriarch zapravo sviraju post-punk s primjesama black metala, ali brzim pregledom ikonografije, tekstova pjesama i općenito imidža benda postaje sasvim jasno da je riječ o pravom black metal bendu. Post-punkovski zvuk benda postignut je dekonstrukcijom uobičajenih elemenata black metala, a sve kako bi se glazba uklopila u dojam slušanja snimke nekog mračnog obreda. Zaokret u stilu koji čine Atriarch (u okviru metala) najsličniji je koraku koji je učinio Carcass prelaskom iz grindcorea i death metala u deathrock. Pa ako ćemo kasniji Carcass ("Swansong") nazvati deathrockom, onda Atriarch možemo nazvati blackened deathrockom. Glazba Atriarcha zvuči svježe, zvuči novo pa nije čudno da nema sličnih bendova s kojima bi ih izravno usporedili. Christian Death, rani black metal, Celtic Frost... stilske sličnosti su na trenutke tu, ali Atriarch su ipak najvećim dijelom potpuno svoji.

Zvučnom slikom Atriarcha dominiraju sludgeovskom distorzijom obojeni zvukovi gitara i uvrnuti riffovi (kao ubrzani Sunn O)))), pulsirajući bas i kotrljajući, spori ritam bubnjeva. Klavijature su uglavnom u službi podupiranja atmosfere. Blast beatova i brzih riffova (za black metal uobičajenog tremola) gotovo da nema. Produkcija je čista, pomalo naginje na sirovu i suhu stranu, ali bez stvaranja osjećaja distanciranosti od glazbe. Dapače.

Jedan od posebnijih elemenata benda je svakako i pjevanje Lennyja Smitha. Njegova izvedba alternira između uobičajenih vriskova i čistog pjevanja, a posebno su zanimljivi trenutci kada pjevanje postaje govor, propovijed i mantranje. Takav stil u kombinaciji s određenim produkcijskim zahvatima (jeka) neodoljivo podsjeća na neku uvrnutiju i misteriozniju verziju Marka E. Smitha i njegovih The Fall.

Tematski, umjesto općenitih parola i društvene kritike, Atriarch se dotiču okultnijih tema (čini se da promiču nekakav panteizam), ali nikad ne prelaze granicu nakon koje takvi tekstovi postaju parodijama. Možda bi svaki tekst zvučao dobro uz zlokobnu i turobnu atmosferu stvorenu ovom glazbom.

Kada se spoje svi elementi njihove glazbe, vidimo da se, ma koliko naoko bili manje trve black metal, Atriarch mogu pohvaliti da zvuče zlokobnije i uvjerljivije od većine 'običnih' black metal bendova čime i njihova poruka o otporu religijama i konformizmu te prihvaćanju panteističkog svijeta postaje utoliko snažnija. Preporuka svim ljubiteljima mračne, teške glazbe koji ne zaziru od neuobičajenih stilova.

atriarch.bandcamp.com