Kada Kjetil Espen nakon 40-ak sekundi pjesme "Falling Down The Stairs" prošapuće 'lay me down, oh Lord, lay me down' dok se u pozadini jako sporo kotrljaju gitarski rifovi protkani jednostavnim ritmovima, odmah se prisjetim zbog čega mi je "Aesthetics", prošli album grupe Maribel bio jedan od ponajboljih neo-shoegaze albuma. Ovi Norvežani poprilično jednostavno pretvaraju nasljeđe britanske gitarske tradicije s početka devedesetih u svoje priče. "Aesthetics" je pokazao kako se to radi - izmjenjivanje bučnih i nježnih dijelova pjesama, kao i Kjetilovih vokala s onima Liv Inger, pomiješano s pomalo adolescenstkim temama, davalo je smisla shoegazeu kojeg su Maribel svirali. Jednostavno, iako su usporedbe s nekim herojima s početka devedesetih bile neizbježne, Maribel su nudili svoju priču; svojom svježinom pomogli učiniti pomalo pa zastarjeli glazbeni žanr ponovo aktualnim.

Sve to se odmah potvrdilo u toj spomenutoj, uvodnoj "Falling Down The Stairs" s "Reveries" albuma. Iako pomalo ravna, ta pjesma pokazuje kako Maribel i dalje znaju što rade te da su spremni za isporučiti kvalitetan novi materijal. No, na žalost, ovaj album nije na razini prethodnika. Iako nesumnjivo znaju napraviti dobre pjesme, Maribel su otplovili u nekom čudnom glazbenom pravcu koji im nije ponudio čvrsto utočište. Pomak se čuje već od druge pjesme, a elektronski zvuk bubnja i prozračne/bučne gitare prevučene preko njega podsjećaju pomalo grupu Curve. Međutim, ono što su Curve na svom "Doppelgänger" pa i "Cuckoo" albumu uspjeli - napraviti zanimljive pjesme spajajući shoegaze pristup s elektronskom podlogom, Maribel na ovom albumu nije uspjelo. Norvežani su se pomalo pogubili u stvaranju te neke tjeskobne atmosfere koja na trenutke zvuči potpuno bez pokrića. "Jezebel Jive" i "Meow!" su pravi primjeri tih neuspjelih pjesama - nedovoljno bučne, nedovoljno mistične, nedovoljno pop, nedovoljno ništa.

S druge strane, kada Liv zapjeva "You Bring The Sadness" i u sjećanje prizove Slowdive i slike Laure Palmer, prethodne dvije pjesme kao da nisu ni postojale. Ova pjesma je jasan pokazatelj kako su Maribel uistinu u stanju napraviti lijepe pjesme. No, to se ipak pokazuje kao bljesak u magli. Dok je "Pretty Nights" korektna pjesma koja ima svoju čar, trilogija koja je slijedi ("Perfumed", "Slumber Street", "Devil's Sigh") se opet vrti u onom 'nedovoljnom' krugu s kraja prethodnog pasusa. Tek završna "The Thief" opet pokazuju Maribel u lijepom svjetlu. Akustični uvod potpuno odudara od ostatka albuma i daje mu prijeko potrebno razbijanje ritma (šteta što se to tek dogodilo na kraju albuma), a činjenica da u pjesmi nema previše elektronike potpuno je ogolila put kojim su Maribel krenuli na ovom albumu - umjesto da su krenuli u 'punjenje' zvuka s pretjeranim efektima, možda su se ipak trebali imati jednostavniji pristup. Prethodni album im je bio putokaz da to imaju u sebi, a ove tri-četiri odlične pjesme s "Reveries" samo ostavljaju žal da cijeli album nije poput njih.

Maribel neću otpisati nakon ovog albuma koji u cjelosti i nije toliko loš. Više mi je krivo što nije odličan poput prethodnika ili čak i bolji pa da imam omiljenu novu-shoegaze grupu.

maribelband.tumblr.com