Prije neki dan, u osvrtu na album Austina Lucasa, sjetili smo se Chucka Ragana, predvodnika niza punk-rock autora koji električne gitare mijenjaju akustičnima pretvarajući se iz buntovnika u trubadure. Ragan tako već niz godina okupi nekoliko prijatelja i organizira turneju nazvanu Revival, a neka od imena koja su mu se do sada pridružila u ovom projektu su Tim Barry, Frank Turner, Ben Nichols, Tom Gabel, spomenuti Lucas i Dave Hause.

 

Obzirom da je potvrđeno kako novi Revival Tour kreće nakon ljeta i da je trenutno jedino pitanje gdje ih ići gledati, u Minken ili Beč, prilika je ovo da se kaže i poneka riječ o projektima ekipe koja će praviti društvo Raganu - uz samog Chucka u novoj postavi kao prvo ime nameće se Brian Fallon iz Gaslight Anthem, a tu su još i Dan Andriano iz Alkaline Trio i Dave Hause iz The Loved Ones.

Za Fallona nisam načuo da priprema solo album pa je razlog za ovakvu turneju vjerojatno zabava, Ragan je u zadnje vrijeme zauzet ponovno okupljenim matičnim bendom i njegovom turnejom (a šuška se i o novom materijalu), ali mora ići na put kao duhovni otac projekta, dok Andriano i Hause imaju itekakve razloge da se promoviraju na ovaj način - obojica ove godine izdaju prve solo ploče.

Andrianova će svjetlo dana ugledati uskoro, a Hauseova je već nekoliko mjeseci out, stoga je pitanje vrlo jednostavno - isplati li se vrtiti ju u pripremama za koncert ili se treba fokusirati na radove Fallona i Ragana?

Prvo treba istaknuti kako je Hauseov bend The Loved Ones jedan od boljih pripadnika uglavnom očajnog žanra melodičnog punka. U svoj toj gomili plačipički koja, nažalost, često ima više veze s boy bendovima poput Saves The Day nego s međašima poput Minor Threat, neka imena su se ipak izdvojila, recimo Alkaline Trio svojim više indie nego punk zvukom, zatim Lawrence Arms kao nešto sirovija i samim time muškija verzija tetkica poput Rise Against ili Dillinger Four te svakako The Loved Ones kao nešto melodičnija i brža verzija Gaslighta.

Zvukovi juga, čistog popa, klasičnog rocka i neizbježna emo nota sastavni su dio zvuka ovog benda koji je nakon vrlo dobrog prvijenca "Keep Your Heart" punk stavio u pozadinu i fokusirao se na rockersku stranu priče u stilu Gaslighta. Njihov drugi album "Build and Burn" stvarno je granično remek-djelo krcato sjajnim refrenima, zaraznim gitarama i gomilom pozitive, njihov svojevrsni odgovor na "59 Sound" Fallona i društva.

Iako dolaze iz Philadelphie, umjesto na Rockya momci su se odlučili više fokusirati na Bossa, tako da i njihove priče uključuju snove radničke klase i ljubavi u kojima romantika ne postoji između 9 ujutro i 5 popodne. S tim da za razliku od Gaslighta koji su od klanjanja Bossu izgradili vlastitu osobnost, The Loved Ones nisu gubili etiketu punk-rock benda. Do sada.

Jer, iako je ovo nominalno solo projekt njihova lidera i autora, u svakom pogledu ovo je i treći album The Loved Ones. Očekivano je u ovakvim projektima da se brze gitare zamijene akustičnim prebiranjem po žicama, a melodije i zarazni refreni tužnim napjevima, ali Hause to na ovom materijalu čak i ne pokušava previše. Istina, sve je na površini mirnije, ali ispod su to iste pjesme kao i na prethodna dva albuma.

Umjesto glasne gitarističke paljbe imate klavir i akustiku, ali tempo i okvir pjesama definitivno nije folk ili country, već je u pitanju i dalje rock'n'roll. Na uvodnoj "Time Will Tell" cijelo vrijeme čekaš da uleti nekakav solo ili pošteni riff, jer Hause i dalje zvuči kao prava emo tetkica svaki puta kada pokuša dignuti glas i jednako je strastven u toj izvedbi kao kada ga prati stari bend.

Na drugoj pak skrivanja više nema - "Melanin" je čisti pop-rock dragulj koji se bez problema može staviti i na "Build and Burn", sa svim potrebnim gitarskim udarima. Očito je kako je Hause u ovim Gaslight momentima sve bolji i iako ne može biti Boss jer nema bogomdani Fallonov glas, uvijek može biti predstavnik neke mladenačkije verzija Jerseya, one koju na svoj način predstavljaju Lifetime ili Bouncing Souls.

Možda je toga i sam svjestan pa za nešto brži zvuk bliži onome što zovemo pop-punk čuva svoj matični bend, dok će na ovim tzv. solo projektima iskušavati rockerskiju i šarolikiju stranu priče ne ograničavajući se žanrovima. "C'mon Kid" je tako još jedan sjajan komad Gaslight Anthem zvuka, "Pray For Tucson" pokušaj da zapliva vodama americane, a "Prague (Revive me)" ambiciozno zamišljen folk-punk.

Na "Heavy Heart" prebire sam po gitari i zvuči kao nekakav singer/songwriter s početka '90-ih kojem je slomljeno srce, a na "Rankers & Rotters" opet je buntovnik koji viče uo-uooo i prijeti da će slomiti nešto. "Meet Me At The Lanes' je završnica kojom se dokazuje kao sjajan kantautor i samo još jednom potvrđuje da je usprkos svom šaranju najbolji u ovom Springsteen/Fallon kalupu, kao njihova svojevrsna eunuška verzija.

Dobar je ovo album za sve one kojima su neki od spomenutih izvođača prirasli srcu. Također, više je i nego vrijedan slušanja i očito je kako za vrijeme Hauseova seta neće biti šetkanja uokolo i čekanja na veća imena. Međutim, čak i oni koji ne cijene naročito punk stranu priče ili ne smatraju Gaslighte ničim posebnim, a vole poslušati dobar kantautorski projekt, mogu ovdje naći nešto za sebe jer, zvalo se ovo trećim albumom The Loved Onesa ili prvim Davea Hausea, sve je jasnije kako je ovaj čovjek prepoznatljiva glasa i izuzetnog talenta za ubosti pamtljivu melodiju postao pravi pravcati Autor.

www.davehause.com
www.myspace.com/davehause