Kakva bi to glazba odgovarala ovom čudnom vremenu? Koji je to idealni soundtrack za ovu ljigavo toplu, bljutavo fluidnu i prevrtljivu, recidivističku, pseudoreformističku i lažno progresivnu Situaciju u kojoj su originalne i pozitivne ideje zatomljene nesnosnim šumom gomile? Možda nam treba nešto čvrsto i postojano, prepoznatljivo, nešto što će istovremeno poslužiti kao gorivo za nihilistička trabunjanja, ali i ponuditi oslonac u inače nepodnošljivom, emetičnom medijskom zasićenju.

Možda je ono što nam treba baš “Manbait”, novo izdanje britanskog techno-glazbenika i producenta Karla O'Connora, odnosno Regisa. “Album” koji to zapravo nije budući da je riječ o kompilaciji starijih Regisovih stvari i remiksiranih posuđenih pjesama (od 2010. pa do danas) provučenih kroz filtar neonoarovskih momenata. Industrijski obrisi techna iznenađujuće odmaknuti od onog izvornog Birmingham sounda i klupskih ritmova spajaju se na “Manbaitu” s postpankerskim i njuvejvovskim manirizmima te eksperimentalnim naglascima. Regis će takav poznati a nepoznati amalgam materijala oblikovati u koherentnu, kohezivnu cjelinu koja istovremeno guši i pročišćava. Sporija je ovo i staloženija muzika u odnosu na ono što smo od ovog glazbenika navikli slušati, ali je utoliko moćnija jer svoj mrak ispoljava kroz neugodnije, idovske auditivne elemente dok su uobičajeni plesni ritmovi potisnuti kao nepotrebni generatori distrakcija. Kad se i pojave u nešto izraženijoj ulozi (“Blood Witness”), čudni su i razlomljeni, utopljeni u ostalim zvukovima te ostavljaju dojam robovanja nekoj pararitmičkoj svrsi.

“Plant Lilies at My Head” benda Tropic of Cancer ili “Church of All Images” Vatican Shadowa tako mutiraju u posve nove skladbe uklopljene između Regisovih originala te postaju nositeljima atmosferičnosti na ploči. Regis te komade prilično brutalnim intervencijama u zvuku čini svojima, zadržavajući samo neke njihove crte, rekontekstuira ih te im oduzima originalno značenje kako bi poslužili kao grubo oruđe uglavljeno u njegovoj uobičajeno turobnoj viziji.

Kao točku na ‘i’ izdanja, Regis po treći put nudi “Blinding Horses” u inačici “Stableboy”, pjesmu koja predstavlja zadnji korak u odricanju od perkusije pa njome dominiraju obmanjujuće zavodljivi i napadno naglašeni zvukovi sintesajzera i toploga basa. Možda kao najava novog, krautrokovskog smjera, a možda samo očajničko tapkanje u mraku u potrazi za izlazom.