Third Wave Ska je mrtav. Ova popularna uzrečica unutar koje se samo izmjenjuju žanrovi koji su umrli, u ovom slučaju čak je i djelomično istinita. Njegov stariji brat Ska dočekao je mirovinu i sada živi kroz kršćanske bendove i veterane koji nikada nisu doživjeli pretjeranu popularnost. Third wave ska s druge strane eksplodirao je i izgorio unutar veoma kratkog vremenskog razdoblja.

Sve je počelo tamo negdje sredinom devedesetih kada se pojavila nova vrsta ska glazbe; brža, veselija i agresivnija. Upravo je Reel Big Fish pokrenuo lavinu s pjesmom "Sell Out". Oboružani havajskim košuljama, puhačkim instrumentima i neviđenom količinom energije izborili su se za svoje mjesto pod suncem. Osnovani 1992. godine, nije im dugo trebalo da postignu veliki uspjeh, ali i snime sve kvalitetne albume. Općenito, njihova priča veoma podsjeća na Weezer. Nakon genijalnog prvog albuma, uslijedila su dva veoma kvalitetna izdanja te strmoglavi pad u kvaliteti, ali i neizbježni rast ega. Sa svakom novom najavom albuma i pratećih singlova bi porasle nade da će baš ovaj album vratiti stari sjaj, ali bi se te nade rasplinule brzo nakon prvog slušanja.

"Candy Coated Fury" najnoviji je u liniji tih pokušaja. Također je i uvjerljivo najgori. Ovo je prvi album bez gitarista Scotta Klopfensteina koji je, po svemu sudeći, bio glas zdravog razuma. Aaron Barrett, pjevač i glavni gitarist, uvijek je odavao dojam ekscentrične osobe, ali i nesumnjivo talentiranog tekstopisca. Izgleda da je Scott bio kočnica koja je sprečavala da ego pokvari talent. Ne sjećam se da je nekom bendu toliko naštetio odlazak jednog člana još tamo od odlaska Danziga iz Misfitsa.

Svaka pjesma na albumu traje predugo, bavi se istim temama i jednostavno ne funkcionira. U prošlosti se Reel Big Fish obračunao sa svima i svačime te je njihov cinizam i sarkazam bio standardni dio imidža. Na ovom albumu taj cinizam djeluje potrošeno i više liči na starog djedicu koji je ljut na cijeli svijet. "I Know You Too Well To Like You Anymore" prikladno je ispao epitaf bendu. Sama pjesma bavi se propašću ljubavne veze, ali ne treba puno mašte da se cijela priča prenese na priču benda. Upravo briljante pjesme iz prošlosti sprečavaju da ovaj album dobije prolaznu ocjenu. Tekstovi stvarno nisu primjereni osobama srednjih godina i s obiteljima. Kada NOFX pjeva o nezrelim stvarima, pa i o S&Mu to ti ipak nije neugodno slušati Reel Big Fish zvuči kao da prolaze najgoru krizu srednjih godina.

S druge strane, čak i ovako loš album ima izrazito svijetle trenutke. Solo na "I Know You Too Well To Like You Anymore", iako iznimno kratak, veoma je kvalitetan i simpatičan. Pjesme "She's Not The End Of The World" i „Punisher" su beskrajno vesele i podsjećaju na to zašto je Reel Big Fish bio najbolja muzika za slomljeno srce. "Don't Stop Skankin" većinom je instrumentalna pjesma koja služi kao posveta ranom ska, te čak i uključuje i dio Specialsa u obliku obrade "A Message To You Rudy".

Najveći problem ovog albuma je to što je on mogao biti kvalitetan. Ispod slojeva istih akorda, lošeg humora i klišeizirane puhačke sekcije leži talent koji je malo koji Third Wave ska bend imao. Da su samo malo bili selektivniji u izboru pjesma, općenito odrezali višak i mast te dobrano išamarali frontmena ovo je mogao biti dobar album. Ovako je ispao loš pokušaj da se ponovno proživi rani uspjeh.

www.reel-big-fish.com