Reckless Kelly Somewhere In Time Yep Roc 2010.
Čuli ste za pinte Guinnessa? Pretpostavljam da je za njih čula i ekipa iza country rock benda kojim se danas bavimo, ali umjesto da se nadahnu tim nektarom, za muzu su izabrali izvjesnog Pinta Bennetta i njegov malo poznati kantautorski opus. Rezultat čega su neispunjena obećanja i zvuk ravan poput teksaških pašnjaka.
Pravi šok sam doživio kada sam u studiju HRT-a ugledao Gwildora kako vodi predsjedničku inauguraciju. Doduše, sada se zove Elizabeta i ne mlatara uokolo Kozmičkim Ključem, ali svejedno sam napeto isčekivao da od nekud u kadar uleti Dolph Lundgren i razbije sve u komadiće. Srećom, neke stvari su uvijek konstanta i ne moraš se brinuti za iznenađenja. Cibona i Zadar, dvije najbolje momčadi u domovini, uspjele su ubaciti 47 koševa. Zajedno. Za poluvrijeme. I ne, nisu igrali fanatičnu obranu. Na njih čovjek uvijek može računati.
Nažalost, isto se ne može reći za Nepromišljenog Kellya. Ili Nepromišljenu Kelly, jer, tko zna, možda su momci bend nazvali u čast trenutka kada je Kelly Taylor nepromišljeno postala ovisna o kokainu. Ili kada je izabrala Dylana umjesto Brandona. Ili kada je zaboravila koristiti kontracepciju. Ili kada je upucala svog silovatelja. OK, uvjerio sam se - definitivno su nazvali bend po ženi.
Dakle, Nepromišljena Kelly nije baš najpouzdaniji bend na planeti. Na sceni su već više od desetljeća, iza sebe imaju pola tuceta albuma, ali nikako da izađu iz okvira country rock zvuka austinskog tipa. Inače, zanimljivo je da, iako su se u Austinu, glavnom gradu americane, odavno udomaćili, dolaze iz - Oregona. Što je nešto što moram istaknuti, jer, praktički, imaju sve preduvjete za biti posebni. Geni su im oregonski, a okolina u kojoj ih razvijaju austinska. Kako se iz takve kombinacije može razviti išta loše?
Pa i ne može, ali nažalost, ne razvija se ni ništa posebno.
Sad bih pozvao minutu odmora i pokušao razviti jednu teoriju koje se ne bi posramio ni veličanstveni ćelavac Ken Wilber. Očito, moja opsesija Oregonom i shvaćanje da je isti centar svijeta, nije nikakva tajna. Kvragu, pa u Portlandu su nedavno otvorili i prve coffee shopove! Imaju Blazerse i Malkmusa! Industriju!
(Da objasnim na što mislim kada kažem industrija, obzirom da vi, jadni Hrvati, vjerojatno odmah pomislite na Vajtu i Propadala. Dakle, tu mislim na ono kada proizvodiš nove vrijednosti u prvom i drugom sektoru, a ne samo kada je cijeli narod ili konobar ili prodavačica. S tim da Portland predvodi svijet i u nečemu što nazivaju četvrti sektor.)
Moja teorija se temelji na tome da, kad već na mogu živjeti u Oregonu, trebam živjeti negdje što bi bilo najbliža verzija Oregonu. Ali što je blizina? Nešto zemljopisno? Ili bi, pak, nešto najbliže moglo biti upravo ono najdalje, nekakva totalna suprotnost? Vidim da već polagano shvaćate i bez grafova i krivulja, i da - upravo je Dalmacija rješenje. I sad ti reci da nisam sretnik - živim točno tamo gdje želim, samo potpuno suprotno. Zakon. Gdje si sad Wilberu, a?
Nakon minute odmora, još malo o glazbi. Znači, bend nema nikakve veze s Oregonom. To smo riješili. Momci su čisti predstavnici Austina, jednog od studentskih središta Amerike te središta nezavisne country glazbe. Za jedan bend koji želi karijeru u tom žanru, selidba u Austin je normalna stvar, obzirom da, doslovno, na svakom koraku imate klubove i prostore po kojima možete svirati ili, pak, gledati neke nove klince koji pokušavaju biti nasljednici Townes Van Zandta ili Drive-By Truckersa.
R Kelly previše voli maloljetne djevojčice. Ups, sorry. To je iz jedne druge recenzije. Dakle, RK previše vole Austin. I to ne bi bilo ni važno da nije postojao jedan trenutak u njihovoj karijeri od prije dvije godine, kada su, na albumu ''Bulletproof'', zazvučali kao pravi americana bend koji svoj tvrdi country zvuk zna obogatiti indie detaljima. Bila je to prva ploča za Yep Roc i iskorak iz lokalne scene na globalnu, koja je baš u to vrijeme postala gladna pravih americana albuma. Žanr je vidno slabio, a Reckless Kelly su dali naznaku da mogu koracima Truckersa, Two Cow Garage, Dexateens ili barem Patty Hurst Shifter.
Materijal je bio malo tanak, ali nudio je dovoljno da se možemo nadati boljemu. Nažalost, izgleda da ćemo se i dalje samo nadati. Naime, očito nemaju namjeru snimiti alter-country klasik niti izaći iz okvira svoga zvuka. Ono malo što su pružili na prethodnom albumu, bilo je tek sramežljivo koketiranje s rockom, nakon kojega su se odlučili vratiti u sigurno krilo svoga country zvuka. Jebiga, neki ljudi nemaju potrebe biti bolesno ambiciozni. I ja to poštujem.
U biti, kada maknem na stranu vlastita očekivanja, ostanem s jednim solidnim country albumom koji crpi iz svih klasičnih struja žanra. Od outlaw balada do honky tonk trenutaka, materijal je ovo koji varira od samotnjaštva Willie Nelsona do veselog 'middle of the road' countrya za cijelu obitelj jednih Mavericksa. Pretpostavljam da je to nešto što se u Austinu može čuti jednako često poput pjesama o stinama, moru, maslinama i vinu u Dalmaciji.
Ipak, najveći razlog zašto ih neću zauvijek izbrisati s popisa dužnika je prvenstveno taj što ovo nisu njihove pjesme. Naime, bend je odlučio odati počast jednom od svojih junaka pa su od nekud iskopali opskurnog country pjevača Pinta Bennetta. Izabrali su dvanaest pjesama, obradili ih na maloprije navedeni način i to je manje više to. Možda su mogli iskoristiti priliku i drugačije, a možda su morali izdati nešto i nisu imali pametniju ideju. Uglavnom, napravili su ovo što jesu, a sve drugo je teoretiziranje.
Pa stoga završna teorija glasi ovako. Vratili su se country jednostavnosti prvenstveno zbog materijala kojeg su izabrali, a kada se odluče snimiti autorski album, bit će to pravi nasljednik ''Bulettproofa''. Ovaj slobodno možete preskočiti. Osim ako nekim čudom ne volite Maverickse više nego treba.