New Orleans je grad u kojem se rodila gomila glazbenih žanrova, grad u kojem se njih još nekoliko stotina međusobno miješa u tom jedinstvenom loncu različitih kultura i rasa. I dok su jazz, blues, rock'n'roll, r'n'b, hip-hop i mnogi drugi pravci obilježeni tom velikom dušom (meni osobno funk ne bi bio funk bez The Metersa i njihova utjecaja), jedan žanr strši među jednakima i predstavlja Grad kao malo tko - brass.

Brass sastavi nisu rijetkost u svijetu, a u New Orleansu bez njih je nemoguće zamisliti ne samo parade, proslave i nekakva velika događanja, već i svakodnevne stvari poput rođendana, sprovoda ili vjenčanja. Sastavljeni uglavnom od tamnopute braće koja se nije odlučila za sportsku karijeru, ove grupe patroliraju kvartovima i klubovima donoseći zvučnu pozadinu, ali i neviđeni ponos i pozitivu u tmurnu svakodnevicu.

Iako je većina tih sastava u lokalnom kontekstu izuzetno cijenjena, rijetko koji se probije do šire publike. Razloga je mnogo, od ograničenja samog žanra do činjenice da je rijetko koji bend svojom osobnošću uspio nadrasti okvire i izdići se iznad tradicionalnog zvuka. Ipak, dvije skupine su konstantnim kvalitetnim i raznolikim radom zadnjih dvadeset i nešto godina uspijele skrenuti pažnju na sebe - Dirty Dozen Brass Band i Rebirht Brass Band.

Iako tu imate još gomilu sjajnih sastava, od nešto mlađih Hot 8 Brass Band, Soul Rebels Brass Band i New Birth Brass Band do onih čiji korijeni skoro pa sežu i do samih početaka žanra početkom stoljeća poput Eureka Brass Band i Olympia Brass Band (to što su osnovani prije mnogo, mnogo desetljeća ne znači da su danas sačinjeni od Metuzalema, već da nove generacije uskaču kada je potrebno da se tradicija ne prekine), ali upravo su ova dva, nudeći gomilu autorskog materijala i zanimljivih fuzija tradicionalnog s modernim, s vremenom odskočila.

Ako su Dirty Dozen snimili možda i najveći brass album svih vremena, obradivši od prve do zadnje sekunde "What's Going On" Marvina Gayea i obogativši zvuk gostovanjima mnogbrojnih gostiju u rasponu od legendi r'n'b-a i soula do hip-hop velikana poput Chuck D-a, Rebirthovci su ukupno gledajući ostavili najznačajniji opus. Iako su od najranijih dana bili izraženo funky u svom odnosu prema tradicionalnom brass zvuku, sredinom '90-ih ubacivanjem hip-hop elemenata otvaraju si vrata u vječnost.

U tom periodu njihov funkom i pozitivom prožeti zvuk niže remek-djelo za remek-djelom, počevši od "Do Watcha Wanna" i "We Come To Pary" iz 1997. do "Hot Venom" iz 2001. U ovom periodu ostavili su iza sebe ne samo gomile fenomenalnih osvježenih obrada standarda, već i cijelu hrpu izvrsnih autorskih skladbi, da bi kretanje ovom stazom modernih fuzija bilo naprasno prekinuto Katrinom.

Šest godina nakon katastrofe, tijekom kojih su osim svirki uživo izdali i jedan live album kojim su obilježili 25 godina rada, konačno stiže i nova ploča simbolično nazvana "Rebirth Of New Orleans". I to simbolično iz dva razloga. Prvo, zbog toga što je grad konačno opet stao na noge i što se opet ima razloga za iskonsko veselje, ne samo ono potrebno da se održi moral. Drugo, jer se nakon niza albuma na kojima su koketirali s fuzijom ovdje vraćaju samim korijenima.

Funky nota je prisutna, ipak su ovo ljudi koji očito ne znaju nego svirati vesele note, ali nigdje ni traga modernim zvukovima ili hip-hop elementima. Ovaj album je prvenstveno tradicionalni brass, kako bi se naglasilo da novo rođenje i jednog benda i jednog grada ne mora nužno donositi promjene, već da se ono prvenstveno odnosi na introspektivni moment kakav samo tragedija može donijeti, moment u kojem dublje shvaćanje korijena i pravih vrijednosti postaje jasnije nego ikada.

Krug je završen, barem za Rebirthovce. U New Orleansu će se i dalje podjednako moći nači i tradicije i crossovera, grad je to koji u glazbi ne poznaje ne-toleranciju. Oni pak ovdje od 11 pjesama donose čak 10 autorskih skladbi, što samo dodatno naglašava potrebu da se okušaju i kao svojevrsni čuvari plamena. Jedina obrada je uvodni dixieland marš "Exactly Like You" kao očita ljubavna posveta Gradu, nakon čega kreće eksplozija ritma, puhačkih udara i rastrzanih melodija koje vas tjeraju da se bacate uokolo i ludujeta kao Jimmy Fontana.

Od hiperfrenetične "I Like It Like That" preko prekrasnih "The Dilemma" i "Feelin' Free" do latino završnice s ultra-plesnom "Let's Go Get Em" bend odrađuje skoro pa sat vremena najkvalitetnijeg brassa, uz više jazza nego ikada i više nego dovoljno funka i ritma da se ne smetne s uma kako je ovo ipak žanrovski album, ali ujedno i rasna ploča Rebirth Brass Banda.

Ako vas ovakva glazba u startu ne uzbuđuje, ovaj album teško da će promijeniti takvo stanje. Ali, ako ste poput mene već otvorili račun na koji uplaćujute lovu kako bi jednog dana na sprovod mogli dovesti pravi pravcati brass band iz Big Easya da vas otprati na zadnje putovanje obradama Marvinovih klasika "Sexual Healing" i "Let's Get It On", ovaj komad glazbe samo će vas još jednom rasplesati i natjerati da se zaljubiti u svaki trenutak. Kako njegovog postojanja, tako i vašeg.

P.S.

Nije zgorega iskoristiti priliku i istaknuti kako je nedavno izašao i novi live album Galactica, na kojem legendarni crossover jazz-funk bend miksa New Orelans brass s onim balkanskim odajući počast nikome drugome nego Bobanu Markoviću, te kako je jedan od zanimljvijih folk projekata iz Grada imenom Hurray For The Riff Raff konačno izdao istoimeni službeni album za šire tržište kompiliranjem materijala s prve dvije samizdate ploče. Pa tko voli nek' izvoli.

www.rebirthbrassband.com
www.myspace.com/rebirthbrassband