Od samih je početaka bilo lako naslutiti kako je Milan Glavaški, predvodnik internacionalne i čestim mijenjanjem ostalih svirača provjetravane pop-americana skupine Rebel Star, a nekadašnji član kultnih vojvođanskih guitar-pop bendova Eva Braun i Popcycle, uvjereni klasicist bez ostatka, samo što je za finalnu potvrdu teze ipak trebalo pričekati da se slika njegova rada proširi spoznajama koje su nam sada na raspolaganju i nadomak ušiju. Ovih pet godina života i dosadašnja dva albuma aktualne mu grupe gitaristički su indie zvuk njegovih prethodnih bendova, koji u sebi ionako nije sadržavao ništa konfrontacijsko ili suviše avanturističko, nadogradili iskustvima američkoga urbanoga novog tradicionalizma, što je ovome neumornom tragaču za savršenom pop pjesmom omogućilo još jednom pokazati kako se s dvaju glavnih izvorišta ne samo njegove muzike – onoga koji izvire iz The Beatles i drugoga koji izvire iz The Band – najčešće pristiže na isto mjesto. Već navedeni pretpostavljeni uzori, kao i brojne bendovske paralele koje će vjerojatno uslijediti, međutim, o Milanovu autorskom postupku manje govore od činjenice kako je njegova osnovna premisa pošten pristup nekadašnjim temeljnim potpornjima bendovskih identiteta – pjesmi i albumu. Upravo taj pristup Milana ponajviše izdvaja od većine suvremenika.

Njegove dirljive, pronicave pjesme gorko-slatkih melodija i na trećem se albumu benda sviraju elegancijom power-popa i meditacijom roots-rocka, slično načinu koji preko oceana danas upražnjavaju, recimo, Jonathan Wilson, Dawes i njihov kružok, ili koji je prije desetak godina krasio radove bendova kao što su The Thrills ili Beachwood Sparks. No, puno manje zbog pronađenih stilskih paralela, svim je tim imenima na njihovim vrhuncima zajedničko bilo i tretiranje albuma kao osmišljenog jedinstva, nasreću jako daleko od horora konceptualne strukture, ali i nekoliko stepenica ponad vreće u koju je nasumce ubačeno desetak slučajnih pjesama, koliko god dobre one bile. "Rebel Star" baš je takav album, album koji brižljivo provedenim vezivnim nitima instrumentalne i tematske prirode potvrđuje važnost studijskog albuma kao dokumenta vremena i faze u kojima se pojedini bend i autor nalaze, ali i album koji se nakon više posvećenih slušanja u recepciji slušatelja otvara kao kompozicija dviju manjih strukturnih cjelina. Iako se šuška i o mogućnosti vinilnog izdanja, fizička komponenta okretanja ploče na gramofonu zasad još uvijek ne postoji, ali vrlo snažan signal organizacije albuma na dvije strane jest prilično odrješit skok s kovitlaca gitara i usne harmonike koji zatvara 'Zovem' na smiraj 'Stazama punog meseca', taman negdje po sredini ionako znakovitog, old-school trajanja albuma od četrdesetak nimalo protraćenih minuta.

Prvih pet pjesama ploče, tako, karakterizira kompaktan bendovski zvuk koji nova četveročlana postava, u kojoj su se Glavaškom i pouzdanom bubnjaru Attili Prikleru pridružili i pub-rock šmekeri Ashley Brees na gitari i Mike Kentish na basu, postiže skladnom intuicijom generacijskih i svjetonazorskih podudarnosti. Upravo je ta postava tamo u lipnju odsvirala najbolji od nekoliko koncerata grupe koje sam vidio, starije stvari obogativši tečnijom čvrstinom, a pjesme s tada buduće ploče predstavljajući kao najmanje one koje nastavljaju pružati razloge za opsesiju ovim bendom, a vrlo moguće i njegove najefektnije dosad. "Ptice" album otvaraju pustinjskom atmosferom koja u sjećanje priziva EP "In The Reins" Calexico i Iron & Wine te koja se kroz sjajan singl "Dah", podložen orguljama s blagom sunčanicom koje izmiču tlo pod nogama te podcrtavaju i velik dio ostatka, promeće u pop odjeljak nasljedstva koje je Neil Young ostavio bendovima poput Green On Red ili Thin White Rope. U sličnom su tonu odsvirane i "Krug", zdvajanje o stalnom ponavljanju istih pogrešaka zbog kojeg i nema potrebe da traje dulje od dvije minute kada je, je li, ionako sve već učinjeno i rečeno, te spomenuta "Zovem", čijih se praskavih gitara možda sjećate s ranih albuma The Walkabouts, a koje nije teško zamisliti ni u arsenalu bendovih novih kolega s diskografske etikete, naših My Buddy Moose. Pomogne li objavljivanje albuma za Dancing Bear, za koji su licencirana i prethodna bendova izdanja, da do njega lakše dođe barem jedna veteranska iskusnjara još uvijek prisutna u igri ili nadobudni klinac koji svoju muziku želi osjetiti i u rukama, bit će dovoljno, čemu treba pridodati i smanjivanje šanse za ignoriranje benda u lijenim mainstream medijima, te rasterećivanje dosadašnje Milanove uloge katice za sve.

Energija prve polovice ploče u drugome se dijelu usmjerava u pokušaje održavanja mirnog vodostaja u kojem do izražaja dolazi kantautorska strana Milanove prirode, s iznimkom u '60s psych-popu pjesme "Senke", podjednako inspirirane američkom Zapadnom obalom i swinging Londonom. "Stazama punog meseca" majstorski je komad čeznutljivog country-popa kakav bi Jimmy Webb izabrao svirati uz pratnju Badfinger, panonska verzija "Wichita Lineman" kakva ne bi teško sjela ni jednom Đorđu Balaševiću, pogotovo nakon divote tipa "Jednom su sadili lipu". Elektricitetom iznenadne ljetne nevere i grozničavom pozadinskom gitarom "Oluja" upozorava na oprez nužan pri uljuljkivanju u emotivne sigurnosti, a pozdravna "Lako", zvuk sedativiziranog Ryana Adamsa koji proučava svoju opsjednutost britanskim nezavisnim popom kao i vlastitim egzistencijalnim tjeskobama, strpljivo rezimira albumsku potragu za sidrištem usred neizvjesnosti i njegov muzički dijapazon klasičnog pop-rocka, ostavljajući nam dovoljno vremena i prostora za izlazak tempom koji nam odgovara.

Nije uopće nemoguće da je ova ovlaš iznesena podjela na dvije labavije ugođajne skupine tek slučajan nusprodukt redoslijeda pjesama motiviranog nekim drugim razlozima, a ne njegova osnovna logika, jer bi svoju ujednačenost album zadržao i uz drukčiji raspored, što znam jer sam ga dok nisam dobio sve informacije slušao abecednim redom naslova pjesama. I komadi u kojima se utočište traži u okruženju nemira i kaosa, i stvari kod kojih trenutačan spokoj biva nagrđen sviješću o mogućnosti naglog prekida, pripadaju istom korpusu pjesama, ali bi neuništiv klišej o dvjema stranama iste medalje bio pogrešan ponajprije zato što svojom najvećom većinom ovaj album ukazuje da zapravo nemamo što slaviti niti za što biti odlikovani. Naime, prvi stih albuma blaziranom pomirenošću najavljuje poplava će svaki čas, a pretposljednji otrežnjuje tvrdnjom da svetlo što me rano budi odrazi su bivših ljudi; sve bi to možda i bila (ne)zgodna podudarnost da i ostatak albuma također ne vrvi čas odbijanjem predaje (moram, moram da se ledom umijem iz "Daha", himne uzaludnog i jedinoga mogućeg prkosa), čas spoznajom da ništa nije kao što smo mislili (mislim da nas vara istina, mislim da je bio uzaludan trud iz "Kruga", koja cijelu ploču označuje i kao nagovještaj nužnog suočavanja sa zabludama). Ne verujem šta nam se dešava, Glavaški pjeva na "Senkama", s čime se danas doista nikome nije teško poistovjetiti, dijelili konkretna iskustva s autorom ili ne. Apokalipsa o kojoj pjeva može biti nuklearni poraz napretka koji izjednačuje naše mentalne neuroze i silu prirode, a možda je riječ samo o metaforici osobnih emotivnih stanja koja bujaju iz naših nutrina prema van, gdje se ionako susreću sa sranjima raznoraznih tranzicijskih procesa. Da, Milan možda živi negdje u mađarskoj utopiji, ali njegove pjesme žive na području bivše Jugoslavije, pa im svakako nije lako.

Ljušteći priče (priču?) albuma od slojeva nebitnih za komunikaciju na nivou instinkta i svodeći je na najvažnije sastavnice osjećajnoga kompleta, Glavaški u svojim tekstovima ostavlja sve ono što njemu samom predstavlja središte motivacijskih čvorišta ovih fatamorganski privlačnih pjesama. Čini mi se da pojedini tekstovi ne ostaju nejasni zato što, kako glasi ofucana dosjetka, želi pjesme ostaviti otvorenima za interpretacije svakoga pojedinog slušatelja (iako, po svojemu ustaljenom običaju, pjesme ponovno preferira nasloviti uglavnom po jednom riječju, čime je izazvana slika neposrednija i izravnija, ali i značenjski raspršenija), koliko zbog činjenice da ja još uvijek ne znam koja to pitanja albumu valja postaviti. Odgovori su tu, naslućujem ih uz toliko indicija da mi čvrsti dokazi doista uopće ne trebaju, samo što mi ne znače ništa sve dok se definitivno ne odlučim što točno od njih želim doznati. Možda će me, jednom kad se sve razjasni, album napustiti kako bi se prepustio nekome drugom, a možda ću tek tada moći potpuno uživati u pjesmama kao što su "Dah" ili "Kraj", koje me proteklih tjedana jutrima razbuđuju kako svojim zaraznim melodijama, tako i crvićima sumnje koji kroz njih ruju. U potonjoj sam Glavaški pjeva imam još jednu tajnu da vam otkrijem za kraj, što mi ipak više zvuči kao najava budućih javljanja, a ne stih koji bi ovaj album označio kao eventualni testament grupe, koliko god bi to bio odlazak na vrhuncu. Klišej po kojem eponimno nazivanje albuma u kasnijim fazama karijere naznačuje novi početak ovaj ću put s radošću prihvatiti – tu su nova postava i novi izdavač, pa dok traje dobro traje.

Taj optimizam stvaranja najizrazitije pršti u predivnoj "Anđeli", zaraznom country-rock duetu koji pregorjelu ljubavničku žudnju i niz drmajućih lekcija (okej, s ljudi ne vrede kada ne mogu više da nekoga zavole ćemo se složiti bez problema, ali što je s ljudi ne vrede dok ne povrede one u koje se zaljube?) o čovječjim vrijednostima pjeva poletnom melodijom jedne od najdojmljivijih pjesama koje sam čuo cijele godine. Ugođajem usporediva sa spotom "Hold Me" Fleetwood Mac, ova suradnja s Ivanom Smolović, koju fanovi benda znaju sa zatvaračice prvenca "So", i čije bih vlastite radove doista morao provjeriti čim prije, nalikuje na klasična vokalna grljenja Grama i Emmylou, ali kroz nikad ostvarenu vizuru Ryana Adamsa i Tift Merritt, odnosno zvuči kao nešto što bi mogli snimiti Jason Isbell i Shonna Tucker da iza sebe nemaju prtljagu neuspjeloga braka. Razdvojenost ljubavnika koji se dozivaju preko post-apokaliptične pustinje nekako ne bi smjela predstavljati ugodno osvježenje, čak i na ovakvom albumu, ali pop muzika i jest najdragocjenija kada nam istodobno pjeva naše probleme do najsitnijih detalja kao i empatično razumijevanje koje će nam na spaljena čela staviti obloge od utjehe. Rebel Star su taj plemenit cilj ostvarili još jedanput.

rebelstar-music.com