Trojici prijatelja iz Ridgewooda u New Jerseyu posrećilo se ostvariti taj viši estetski ideal, fascinirajući odvažnom jednostavnošću svog gitarskog zen popa. Obrnutom evolucijom, Real Estate su autentični zvuk fiksirali već na prvom albumu, čija stilsko-estetska kristalizacija kulminira u trećem, "Atlas"-u. Dosljedni svom zvuku, utvrđuju sigurnost identiteta i rafiniraju estetsku viziju prije budućih soničnih izleta. Od indie klasičara gitarske dominante i prirodne evolucije, koji teže bezvremenom stilu i stabilnom umjetničkom integritetu, bilo bi nezahvalno očekivati radikalne promjene. Real Estate su na "Atlas" uspjeli produkcijski dignuti priču na viši nivo, a da pri tom nisu izgubili lo-fi šarm i pristupačnost, što album možda čini i najboljim dosad.

Ne znam što je u tom Jerseyu da uspijeva iznjedriti te velike male bendove vrsne u nečem što bi mogli opisati kao suburbani američki impresionizam. Real Estate, poput sugrađana i uzora Yo La Tengo, grade atmosferu hvatajući duh tog polu-mitskog Jerseya i kroz prizmu svakodnevnih minijatura pričaju puno veću priču, manje ili više svjesno.

Na coveru "Atlas"-a je fragmentirana slika poljskog umjetnika Stefana Knappa, svojevremeno najveći svjetski mural, koji je tridesetak godina krasio fasadu dućana u New Jerseyu blizu kojeg su odrastali. Psihički i fizički toponimi "Atlas"-a se isprepliću, a fragmenti slike podsjetnik su na nešto davno izgubljeno i monumentalno. "Atlas" je i priča o odgonetavanju širih životnih narativa iz  fragmenata prošlosti, sadašnjosti i neizvjesne budućnosti. Učenje povjerenja u život koji se otkriva dio po dio, prihvaćanje pozicije u široj perspektivi i traženje trajnih uporišta. 'Stay with me/All will be revealed' ("Crime"). "Atlas" je svojevrsni album ceste i putokaz. Kao organska cjelina, pjesme opušteno, ali propulzivno i nezaustavljivo počinju teći naprijed brzinom života koji prolazi, što narator tek s nevjericom prihvaća ('I stare at the hands on the clock/I'm still waiting for them to stop' – "Navigator"). Courtneyevi lakonski tekstovi puni su tople i samozatajne refleksivnosti, podjednako osobni i univerzalni u svojoj iskrenosti. Njegov eterični egoless tenor kao da lebdi iznad glazbe, a odmjerena doza reverba ne narušava empatičnu vezu sa slušateljem. „Atlas“ mapira internu geografiju ljudskog srca i postavlja sva ona velika mala pitanja ključna za smislenu egzistenciju čiji su odgovori toliko jednostavni da ih se treba usuditi izreći. I u tom smislu, introspektivniji je i zreliji od svojih prethodnika.

Ukratko, ljepši album ove godine nisam čula. Duhovni nasljednik prošlogodišnjeg Kurta Vilea po snazi pročišćene estetske vizije. Ako su Yo La Tengo "Fade"-om usmjerili klasični indie u pravcu veće suptilnosti i rafiniranja, njihovi mlađi i nešto manje inovativni sugrađani taj imperativ još kvalitetnije sprovode u djelo. Real Estate ne grade estetiku na tehničkim deficitima i očit je odmak od Deerhunter out of tune etosa kao i lo-fi jangly surf mantri na americana teritorij. Po intimnom senzibilitetu bliski pročišćenoj eleganciji Wilco iz "Sky Blue Sky" faze, ali suzdržaniji, usput crpeći inspiraciju iz istog dijela blage Beatles psihodelije kao i Tame Impala ("The Bend", "Horizon").

Upravo u Wilcovom Loft studiju u Chicagu snimili su album sa producentom Tomom Schickom (Low, Ryan Adams). Poštujući princip Neila Younga kako je potrebno uhvatiti live vibru, na "Atlas" su prenijeli spontanu energiju i usviranost  koncertnog benda u punoj formi. Album je sniman s cijelim bendom direktno na vrpcu uz minimum nasnimavanja u korist živog organskog zvuka i spontanosti. Tek kvalitetnija produkcija u potpunosti otkriva svu ekspanzivnost njihovog zvuka koji počiva na dinamici kontrasta između atmosfere ogromnog prostranstva i tehnički minuciozno dotjeranih detalja. Savršenom sinergijom samo dvije gitare stvaraju golemu zvučnu auru ili vas snagom suptilne gravitacije povlače u mikrokozmos tehnički izvrsnih, gitarsko-vokalnih dijaloga, kojima se spremno pridružuju sugestivne bas dionice čuvajući ih od pretjerane apstrakcije i larpurlartizma. Vedrina mladenačke energije transformirala se u višu i pročišćeniju estetiku. Gitarski tonovi na tragu su Nelsa Clinea, Toma Verlainea ili Johnnya Marra, a punoći i rafiniranosti zvuka doprinosi i novi klavijaturist Matt Kallman (ex Girls).

Jedina veća zamjerka ide uniformnosti (inače odlične) produkcije. (Moli se Jim O'Rourke da se vrati iz producentske penzije i prestane nas zasipavati eksperimentalnim materijalom koji još nije vidio svjetlo dana.) Zbog ujednačenog vokalnog registra koji diktira tempo i repetitivne estetike na granici s apstrakcijom, pri slušanju u manje lucidnom stanju glazba je u opasnosti skliznuti u domenu ugodne, gotovo ambijentalne podloge. Šteta, jer se radi o prvom Real Estate albumu koji posjeduje veću unutarnju dinamiku sa širim emotivnim spektrom novostečene zrelosti. Otvaranju zvuka u dinamičnijem smjeru uvelike doprinosi i novi bubnjar Jackson Pollis, koji prvi puta kreativno sudjeluje na albumu. Kako sami vole isticati, ovo je najkolaborativniji Real Estate album, rezultat dugog i eksperimentalnog kreativnog procesa kojem je svatko dao osobni pečat. Mondenileov autorski doprinos je vedri instrumental "April's Song", a basistov country lamentacija o promašenoj ljubavi "How I Might Live", otpjevana u stilu Ire Kaplana i provučena kroz Real Estate filter, obje prikladnije njihovim side projektima. Kvalitativno nešto slabije od ostatka materijala, dobra su digresija ujednačenosti. Očito im je uzor i Yo La Tengo demokratičnost u kreativnom doprinosu članova.

Melankolijom natopljena atmosferičnost na "Atlas"-u je još opipljivija. Nešto starija, intimna "Past Lives", posljednji je obračun s duhovima prošlosti i nostalgijom koja više ne funkcionira konstruktivno. Ovdje više nemamo posla s klincima iz predgrađa koji pišu ljetni soundtrack mladenačkom eskapizmu i podsjećaju na munjene i zbunjene likove iz Linklaterovih filmova. Podnevno sunce zamijenjeno je predvečerjem, pa se atmosfera približava refleksivnosti soundtracka za kontemplativne šetnje npr. mojim predgrađem, uz ugođaj smirenosti i zadovoljstva sa anksioznim podtonovima.  Anksioznost je ovdje i subverzivno združena sa zaraznim ("Crime"), čak saharinskim melodijama ("Talking Backwards"). Ipak, osim u strukturno zaokruženijim singlovima, one ne udaraju baš na prvu. Varljivo pristupačan, Atlas traži suptilnijeg slušatelja i otvara se postepeno. Treba biti oprezan da vam se samozatajno ne prošulja kroz uši u eri kada se toliko glazbe agresivno bori za našu pažnju ne birajući sredstva. 'It's a subtle landscape where I come from', govori nam Courtney u "Had to Hear" koja otvara "Atlas". Himna osjećaju dislociranosti negdje daleko od zone komfora, kojemu je jedini lijek čuti onu posebnu osobu koja vas vraća sebi, čak i kada joj nemate nešto posebno za reći. Slično, kad čujete Atlas, znate da ste ga morali čuti i da ćete mu se vraćati u sličnim trenucima.

Ovi homo normalicusi iz Jerseya, nužna su protuteža u današnjoj anything goes indie kulturi. Iako je dobro premrežiti um ekstremnijim zvučnim provokacijama, često nam se servira postmoderni ćušpajz unutarnjih konflikata i kreativnog proturječja u paničnom bijegu od konvencionalnosti. Real Estate su suvremeni gitarski indie bend, konvencionalni samo utoliko što ne namjeravaju snimiti witch house album. Ako je konvencionalnost i dio Real Estate poetike, na zavidnoj je razini.  Here's to keepin' it real.