Lako je Leonardu. 'Ku'iš buraz, Pešća mater, samo pišem o pozitivi, Ševa, Jajan, Laci, samo dobre stvari ističem, najlakše je pljuvati, treba promovirati ono što nas kao vrstu vodi naprijed'. Kužim buraz, svaka ti čast, ali u tom slučaju zadnja tri tjedna pisao bih o Marvin Gayeu, Fleetwood Mac i, naravno, Truckersima, a ne o tri još svježa albuma zakopana negdje na hardu.

Treba biti i relevantan. Ovaj projekt nije samo tu da bi ti i ja vježbali svoju neo-modernost i isticali vlastitu zajtgajštinu, potpuno uronjeni u ovaj trenutak povijesti u kojem su se znanost, tehnologija i duhovnost počeli stapati u Jedno (još nije definirano što), trenutak u kojem Ameriku kao precjednik prezentira poručnik s Deep Space Ninea, a Lijepu Našu bespolno biće pobjeglo iz Postojnske Jame.

Znači, trebamo pratiti nova izdanja, reći nešto o njima bez unaprijed formiranog stava. Pisati o novim albumima izvođača koje poznaješ bolje od prosječnog konzumenta. Ma kakvi oni bili. I ma što moj kolega, uvaženi teoretičar kulture mislio, nije lakše pljuvati. Uopće nije. A niti je manje vrijedno.

Evo, meni je Ray LaMontagne drag tip. Ona bradurina u koju možeš skriti cijelu klupu Golden State Warriorsa (ok, to i nije neki problem), ta fascinacija funkom i grooveom u običnim folk pjesmama, ljigava poza u stilu prastarih engleskih folkera, specifičan vokal i miks soula i countrya, komercijalnog i sirovog, ispeglanog i autentičnog.

Problem? Samo jedan. Gdje su pjesme, Ray. Evo, na ovom albumu osim jedne stvarno prekrasne laganice zvane "New York City's Killing Me", koja uz lijepi tekst ima i tu običnu, ali moćnu melodiju, Ray opet samo šetka općim mjestima, bez da vas natjera da se zaljubite u bilo koji drugi zvuk.

Prva stvar je nekakav funk bijelog čovjeka, dakle funk po defaultu lišen svega što je funky. Ali, na to smo dijelom i navikli od Raya. Ono čime on oduševljava su balade, poput spomenute druge pjesme o potrebi bijega iz svakodnevice, koja je stvarno zakon. Naravno, ako ste papak poput mene koji pada na ovakve sentimentalne gluposti (umjesto New York upiši ime bilo kojega grada i pjevuši ovu slatku melodiju).

Treća pjesma je opet balada, ali ovaj put generička, uspavljujuća. Iskreno, pokušao sam slušati ovaj album desetak puta, ali ni jednom nisam došao dalje od nje. Ili bih zakljucao ili bi mi pažnju odvratilo nešto drugo u tom trenutku, bilo što, pa uopće ne bih skužio da ploča teče dalje, da nije sve samo jedna duga stvar.

Onda sam odlučio staviti album na svoj vjerni player i otići na brdo, dalje od bilo kakvog oblika civilizacije kako bi se lakše koncentrirao na glazbu i tekstove (ironično, jedina stvar koja me podsjećala na 'civilizaciju' je bila tabla 'opasnost od mina' odbačena negdje u travi). Uglavnom, četvrta, peta i šesta stvar su bile toliko monotone da sam ih nakon minutu i pol uredno prebacio, nema šanse da ih poslušam u komadu čak ni kad u blizini nemam blagodati doma.

Nisam se čak ni prepustio nekim osjećajima prema prirodi, tipa ono kada Terrence Malick snima film, vidi guštera u travi pa ga zumira kamerom bez obzira na tijek radnje. Jednostavno nisam mogao. Sorry. Bilo je vlažno, ledeno, a Ray me ne grije i ne pomaže mi da se osjećam manje ranjivim u ovu kišnu zimu koja je stigla.

Sedma pjesma imala je nekakav twang, nekakav mali country štih koji joj je dao zrnce životne energije, ali brzo se to istopilo u mrmljanju negdje između Rayevih čekinja. Opet sve ravno i dosadno do kraja, a na kraju još jedan pokušaj da se zvuči funky, živahno.

Ray, nažalost, zvuči kao dosada. Nekada sam na fakultetu znao sjediti na tako dosadnim predavanjima da bih preko cijele stranice rokovnika pisao profesor doktor Dosada profesor doktor Dosada profesor doktor Dosada. Dobro, u srednjoj sam iz revolta zbog poziva Danijela Štefulja u reprezentaciju jednom ispisao cijelu zadaću sa Štefulj Štefulj Štefulj Štefulj Štefulj, tako da možda i nisam najpozvaniji za ocjenjivati nečiji rad.

Ali, svojim drugim albumom (solidni "Till The Sun Turns Black" na kojem odlično slaže svoje fascinacije bijelim soulom Van Morrisona s akustično-autističnim folkom Nove Engleske), Raža Planina ponudio je barem sliku jednog srednjestrujaškog umjetnika koji će, između povremenog soundtracka hollywoodskog filma, hodanja s južnoameričkim manekenkama i gostovanja u late night talk showovima, ubosti i poneki sjajni singl. Ako ne već kao Ryan Adams i Samuel Beam, a ono kao country verzija Damiena Ricea ili Davida Graya (iz nekog razloga, tip stvarno i zvuči i izgleda kao pravi Englez, a ne tek potomak iz Nove Engleske).

Uslijedio je treći album, preproducirana i veselija verzija drugoga, valjda kako bi se probilo još dublje u mainstream. Pa kad to nitko nije bog zna kako popušio jer su pjesme bile bezvezne, evo i novoga (prvoga bez dugogodišnjeg dežurnog šminkera americana ploča Ethana Johnsa), više organičkog i tmurnijeg (Ray se sam uhvatio produkcije), albuma koji se drži onog što se pokazalo uspješnim i ne naginje previše potrazi.

Samo, sve je to odrađivanje posla. Usprkos zatvorenim očima, emotivnim tekstovima, boemskom imidžu te glasu koji puca pod teretom života i nepravdama svijeta, Ray je jedan bradonja koji svemu ovome prvenstveno pristupa hladno i proračunato kako bi si osigurao postojeći životni stil. Što je u redu, taj njegov pokušaj prodavanja drugačijeg puta bit će dovoljan jednom krugu ljudi da na podsvjesnoj razini kliknu s autorom. Odličan imidž i ugodan zvuk dovoljni su za održavati površne odnose i hraniti vlastitu narcisoidnu viziju toga kako bi stvari trebale izgledati.

Međutim, ako ste željni dubljeg iskustva, neće vas zadovoljiti iluzija umjetnika. Želite stvarnog čovjeka, čovjeka koji ima strast u sebi. Strast je uvijek dobra stvar, makar bila i sirova. Ray, nažalost, ma kako se želio predstaviti sirovim, ipak je tek jedno dobro podgrijano jelo iz mondenog francuskog restorana.

Ali, neka i ova priča završi pozitivno - "NYC's Killing Me" je stvarno odlična stvar.

www.raylamontagne.com