Za vrijeme osnovne škole, Kukoča i minhensko finale sam gledao unatoč oluji, grmljavini, povremenim nestancima struje i staroj koja je zbog toga šizila misleći da joj je sin izgubljen u kakvom poltergeistovskom trileru. Tada su Mulder i Scully tek bili u FBI školi, a druge pomoći nije bilo. Vjerujem da Udba u to vrijeme još nije imala odjel za nadnaravne pojave. Tijekom velikog odmora išli smo često kod budućeg nesuđenog cibonaša Gage preko Avenije i premotavali na VHS-u Draženove akcije. Finta, šut, ukradena lopta, kontra, trica i pljus. I sve tako. U dva popodne, po najvećoj mostarskoj žegi bi otišli na Vojničko igralište, istezali jaja i unatoč svemu jedva dobacivali do koša s trice, sve dok nas stariji hakleri ne bi otjerali.

U konačnici, sve se svodi na inspiraciju. Ona nas pokreće, tjera da idemo naprijed, a kada posustanemo podsjeća zašto smo uopće krenuli tamo kamo već idemo. Navodi nas i da činimo stvari koje inače ne bi nikada pomišljali učiniti te potiče da stvaramo novu vrijednost i obogačujemo druge, ali i sebe. Ljudi koji imaju posebnu energiju zauzimaju u svačijem životu posebno mjesto. Nekome je ta osoba Kukoč, nekome Tuđman, nekome Kerum, a nekome i Bradford Cox. Možda postoji i netko kome su to sva četvorica, bilo bi fora da nam se javi.

'... and once again thanks for the deerhunters, “nothing ever happens” re-inspired me to keep creating music..' reče legenda Jay iz uvoda, nakon što je po x-ti put poslušao "Microcastles". Deerhunter inspirira, ne samo Jaya već i šire. Slušajući ih, na momente vas prođe jeza. Ne ona iz hororaca, nego kao kad osjetite nešto zbilja nadnaravno, nesvakidašnje. Što onda Deerhunter čini posebnim, što ih ističe iz mora anglo-američkih gitarističkih bendova. Samo talent, rad, oboje ili ima tu još nešto?

Jeff Skoll je drugi zaposlenik i prvi direktor eBaya. Jednog dana, kada je imao četrnaest godina, otac mu se vratio doma i obznanio da boluje od raka. Uz to rekao je svom sinu da mu je najgora spoznaja to što nije imao vremena učiniti sve što je planirao u životu. Jezovito, ali vrlo moćno i uvjerljivo. Pogledajte samo Skollov životopis.
Frontmen Bradford Cox boluje od nečega vrlo gadnog što se zove Marfan sindrom, te njegova utrka sa životom traje praktički od trenutka kada je ugledao ovozemaljski svijet. Jedan od najvećih umova današnje moderne glazbe izbacuje albume nevjerovatnom brzinom, kao da želi preduhitriti ono što mu je životna sudbina predodredila. Za sada, njegov opus je bezgrešan, bez lošeg trenutka, gotovo savršen.

"Rainwater Cassette Exchange" je čista ljepota, Deerhunterov pogled kako bi trebao zvučati ljetni album. A on je pun vedrih tonova (onoliko koliko Deerhunter može imati vedrine) i pritom je kratak. Kratak je jer nema potrebe za ikakvim odugovlačenjem, petnaest minuta je sasvim dovoljno da se osušiš između dva kupanja. Ljeto donosi toliko ljepote, da ga ne treba razvodnjavati slušanjem dugih albuma. Pljus, suš, klik, stop, opet pljus, sve ima svoje mjesto u savršenoj životnoj ravnoteži ljeta. Pojam soundtracka se često zlorabi, ali ovdje je zbilja primjeren. Soundtrack je ovo za nepostojeću plažu, tamo gdje se cijeli bioritam sastoji od sljedećih radnji: kupanje, premotavanje kazete, slušanje, partija tresete i opet kupanje. I sve tako do mraka. Sloboda od ikakvih obaveza, utopija nedostupna većini nas nedostupna je i Coxu, pa je on kreira u glazbi, kao zadnjem utočištu. Poruka je tu, nadamo se ne i oporuka. Jer, pojedini naslovi su prilično jezoviti - "Famous Last Words" i "Dissapeiring Ink" zvuče nekako zlokobno na papiru/ekranu.

Pet pjesama u petnaest minuta produkt je čistog genija koji nam prije nego završi svoj put želi što više toga ostaviti, jer svatko od nas ima neku misiju na zemlji. Bradfordova je da inspirira glazbom. Ej-men.

http://deerhuntertheband.blogspot.com

http://www.myspace.com/deerhunter