Može Željko govoriti što hoće, ali TV On The Radio jedna je od najboljih grupa nultih godina. Meni osobno možda i najdraža, jer su sva tri njihova albuma mala remek-djela i teško su se vadila iz mojih reproduktora zvuka. Spoj indie-rocka s ritmom kojeg članovi grupe imaju urođeno u sebi kao pripadnici crne populacije, načinile su od TV On The Radio jednu od cijenjenijih grupa na svijetu. Mislim, dovoljno za njihovu kvalitetu govori činjenica kako ih je pred početak snimanja drugog albuma "Return To Cookie Mountain", osobno nazvao David Bowie ponudivši se pjevati back vokale u jednoj od pjesama.

Ma, ja mislim da Željko nema nekih problema s glazbom koju TV On The Radio proizvode, već ga nervira ta njihova opsesija Radioheadom, pa ih smatra pozerima. Mislim, momci nikada nisu krili kako su ih Thom Yorke i društvo ponajviše motivirali za rad, a i njihov demo album se zvao "OK Calculator", kao jasna aluzija na remek-djelo koje je 1997. promjenilo glazbeni svijet. Kada sam prije nekog vremena Željku rekao kako su i TV On The Radio odlučili uzeti malu pauzu, posvetiti se solo projektima, te eventualno povremeno izbaciti poneki EP, on je umro od smijeha. Radiohead je nešto slično izjavio samo par tjedana ranije. No, na ovim stranicama ionako se (uglavnom) bavimo glazbom, psihološka analiza pojedinog izvođača nije nešto čime bi se trebali (previše) zamarati.

Vrlo brzo nakon najave novih projekata članova TV On The Radio, na tržištu ih se pojavilo nekoliko. Prvo je gitarista/pjevač Kyp Malone pomogao svojoj prethodnoj grupi Iran da snimi novi album, onda se pjevač Tunde Adebimpe pojavio kao gost na novoj pjesmi Massive Attack, da bi zatim Kyp Malone izbacio svoj solo projekt pod imenom Rain Machine, ujedno i nešto najzanimljivije od svih novih TV On The Radio stvari.

Prije nego bilo što drugo napišem o Rain Machine, moram naglasiti kako će se ovaj album svidjeti svim onima koji vole TV On The Radio. Barem njegove prve dvije trećine jer je sam kraj bolje preskočiti. A baš taj kraj bi najvjerojatnije trebao biti ono što nam je Kyp mislio ponuditi kao nešto drugačije od rada u matičnom bendu.  Posljednje četiri pjesme na "Rain Machine" otpjevane su u singer/songwiter stilu. Samo Kyp i akustična. Stihovi su, kao uostalom i na cijelom albumu, poprilično emotivni. Ima tu nesretnih ljubavi, nešto sretnijih ljubavi, zadiranja u psihološko stanje sebe i onih oko tebe, posvećivanje pažnje sitnicama iz svakodnevnog života. Sve ono što bi nam pravi singer/songwriter (nemam pojma koji kurac ne koristim riječ kantautor kad nam ju je naš jezik dao) trebao ponuditi. Međutim, Kypu to nekako ne ide. Te posljednje četiri pjesme zvuče kao silovanje glazbe. Još kada se zna kako su i trajanja malo poduža, eto razloga da ih slobodno preskočite. Odnosno, uopće ih ne poslušate, već album zatvorite sa sedmom pjesmom koja nosi naziv "Desperate Bitch" i praktično predstavlja početak tog posljednjeg dijela, s jedinom razlikom što je ta pjesma dobra.

Nakon ovakvog opisa posljednjih pjesama mogao bi se steći dojam kako je "Rain Machine" loš album. A on to nije. Bez obzira na četiri minusa koji i nisu toliki minusi koliko se ne uklapaju na odlični ostatak albuma. Prvih sedam pjesama nudi cijeli niz prigušenih, a opet bučnih gitara, prepoznatljivog 'tiviondrejdiovskog' pjevanja, rascjepkanog višeglasja, zanimljivih semplova, zajebanih ritmova i zvižduka koji otvara album te se pojavljuje u još nekoliko pjesama. "Intro" je prožet tim zviždukom, a "Give Blood" iz njega izvlači pjesmu koja možda i najviše liči na TV On The Radio. Bučne gitare, funky ritmovi i puno udaraljki su ono što ovu pjesmu čini prvom kraj koje sam stavio zvjezdicu prilikom nacrta ove recenzije. Nova zvjezdica je stigla za laganu "New Last Name", koja bi trebala biti šablona za Kypove kantautorske uratke. I dalje su tu gitara i vokal u prvom planu, ali za razliku od one četiri spomenute pjesme, "New Last Name" nudi i neke druge instrumente te nešto semplova. Sve to pomalo zvuči kao Bright Eyes u fazi neposredno prije nego je odlučio biti Conor Oberst, a to nikako ne može biti loše.

"Smiling Black Faces" još je koplje iznad ovih pjesama. Taj Kypov glas stvarno je fantastičan, a ovdje nosi cijelu pjesmu i letargično nas vodi kroz jednu priču koja na kraju završava sretno s 'osmjesima na crnim licima'. "Driftwood Heart" još je jedna uspješna laganica, a "Hold You Holly" razlog zbog kojeg bi morali poslušati ovaj album. Često se nakačim na neku pjesmu pa je slušam neprekidno, a i u recenzijama na Pot-listi (pogledaj, npr Loney, Dear) često reflektiram na poneku pjesmu pišući joj hvalospjeve. Ovaj put sam to pokušao izbjeći pa neću napisati ništa drugo nego da je pjesma remek-djelo. Pa je vi poslušajte. Ili nemojte, baš me briga. Vi gubite.

Sat vremena putovanja kroz 'stroj za kišu' trebao je trajati 25 minuta kraće. Onda bi mogli pričati o jednom od kandidata za album godine. Ovako je Rain Machine navijestio kojim bi se pravcem mogao kretati Kyp Malone u nastavku svoje karijere. Zapravo, tu su dva pravca. I nadam se kako mu njegovi bližnji ne govore kako je posljednjih 25 minuta ono što treba raditi u životu. Jer je to, kao, drukčije od TV On The Radio. Meni samo nije jasno zbog čega bi on trebao biti drukčiji od grupe s kojom je snimio tri remek-djela.

www.anti.com/artists/view/70/Rain_Machine

www.myspace.com/rainmachinemusic