Ne bi oni da se bend mijenja i razvija u svom postojanju, već  bi da  se trideset godina zaredom rade replike pjesama poput "Karma Police", ali karma benda je takva da nikada neće raditi ono što drugi od njih očekuju da rade. Ljepota u glazbi Radioheda je ta nepredvidivost: nikada nismo sigurni što će sljedeće izaći iz njihove radionice i kako će to točno zvučati.

U zadnjih deset godina članovi benda su dosta radili na svojim solo projektima što se u međuvremenu odrazilo i na sam zvuk na albumima Radioheada u tom razdoblju.  U njihovim najljepšim orkestracijama prepoznat ćete rukopis Jonnyja Greenwooda koji je još tamo 2007., kada je izašao "In Rainbows", radio na soundtracku za film "There Will Be Blood" Paula Thomasa Andersona (radio je i na drugim njegovim filmovima poput „Inherent Vice“ i „The Master“), a onda se ovaj na neki način ove godine „odužio“ režijom drugog singla "Daydreaming" s ovog albuma. Bubnjar Phil Selway i Thom Yorke su u tom razdoblju izdali svaki po dva zanimljiva albuma, a Thom je prije tri godine s bendom Atoms For Peace (u kojem sviraju basist RHCP-a Flea i dugogodišnji producent Radioheada Nigel Godrich) snimio album "Amok" koji je jako dobro prihvaćen od strane publike i kritike.

Novi materijal nije nov u smislu da su sve pjesme nastale u nedavnom periodu. Ljudi koji sustavno prate ovaj bend znaju da oni povremeno objave neke pjesme koje plivaju između albuma osuđene na dugogodišnje preoblikovanje. Sedam od jedanaest pjesama s "A Moon Shaped Pool" godinama su se oblikovale i bend je shvatio kako je ovo pravi trenutak da ih zarobe unutar konstrukcije jednog albuma. Te pjesme su : "Burn The Witch", "Desert Island Disk", "Ful Stop", "Identikit", "Numbers", "Present Tense" i "True Love Waits".  Pjesme su posložene abecednim redom, a Englezi su se na njima svojstven način našalili na tu činjenicu pa je NME zgodno ubacio malo "Kid A" štiha : Thom and the band really do like everything in its right place after all.

"Burn The Witch" prvi je singl s albuma popraćen video materijalom kojeg potpisuje Chris Copewell – autor spota za njihovu uspješnicu "There There" s albuma "Hail To The Thief". Spot je rađen u stilu animiranog serijala "Trumpton" koji je u Velikoj Britaniji bio popularan krajem 60-ih godina prošlog stoljeća, a posveta je horor filmu "The Wicker Man"  iz 1973. godine za kojeg Britanci kažu da je "Citizen Kane" tog filmskog žanra. Nestrpljivo sam čekao da izađe cijeli materijal na internetu kako bih uvodnu "Burn The Witch" poslušao u kontekstu albuma i moram priznati da ima onu snagu "Airbaga" s "OK Computera".

Bend nas već sada prepoznatljivim parolama kroz stihove ove pjesme još jednom po tko zna koji put upozorava na najveće probleme današnjeg društva koje je generacijama preodgajano da bude poslušno i da ne misli jer ima one iznad sebe da misle umjesto njih i da im putem medija serviraju pravu istinu, a u toj istini neprijatelj mora biti prepoznatljiv svima i spaljen na lomači. Ona je "Wolf At The Door" ovog albuma.

U drugom singlu "Daydreaming" Thom se sjetnim glasom kroz stih efil ym flaH (kada se okrene - Half of my life) obraća bivšoj životnoj suputnici Rachel Owens s kojom je proveo pola svog života.

Ovo o čemu Thom pjeva u prve dvije pjesme provlači se tematski kroz cijeli album : od prve do zadnje pjesme osjeća se njegov pristup na osobnoj razini dok nikad tužnijim glasom priča o usamljenosti u ovom svijetu.

As my world
comes crashing down
I'm dancing
freaking out
deaf, dumb, and blind

Taj njegov ples u bossa nova spuštalici "Present Tense" govori o čovjeku na dnu koji više nema što izgubiti.

Zvuk koji prevladava na ovom albumu je topao, ljudski. Svašta se tu može čuti; od prepoznatljivog Yorkeovog falset pjevanja, čestih klavirskih dionica koje u "Decks Dark" zvuče kao u pjesmi "Teardrop" Massive Attacka, preko akustične gitare koja u "Desert Island Disk" oživljava sjećanje na Nicka Drakea, preko upečatljive bas dionice u "Identikit", pa sve do krautrock elemenata u pjesmi „Ful stop“ gdje Thom na trenutak zvuči kao Scott Walker, a koji mi u isto vrijeme vuku na Portishead trenutke u pjesmi "Silence" s njihovog "Thirda".

Album zatvara "True Love Waits" koja je više od dva desetljeća čekala da je ubace na neki od svojih studijskih albuma. Siguran sam da će većina štovatelja benda reći kako im je ona akustična verzija sa živog albuma "I Might Be Wrong" iz 2001. godine puno bolja ali s takvim aranžmanom se ne bi uklopila u završetak ovog albuma.

Radiohead je bend koji se u vrijeme snimanja albuma "OK Computer" zgražao nad sve ubrzanijim napretkom moderne tehnologije, ali nisu dvojili na prekretnici svoje karijere kako tu modernu tehnologiju trebaju unijeti u studio i uz njenu pomoć napraviti određene pomake u vlastitom glazbenom izričaju. Mijenjali su se ali su uvijek ostali prepoznatljivi. "A Moon Shaped Pool" je bolji od prethodnika "King of Limbs", a uvjeren sam nakon više preslušavanja da je u rangu s "In Rainbows" čije visine u očima onih koji ne žele zagrebati malo dublje ispod površine vjerojatno nikada neće doseći jer je prožet mračnijim tonovima što u startu odbija širi krug publike. Ovaj album nije za svakoga, to moram naglasiti. Čak bih se usudio reći da je ovo poklon obožavateljima koji ih prate na njihovom glazbenom putovanju još tamo od početka devedesetih.