Mijene su prirodni tijek stvari, voljeli ih mi kao glazbeni fanovi ili ne. Ne mogu i ne smiju svi biti AC/DC, Ramonesi ili Nickelback. Nekima je OK derati istu kozu, nekima dosadi način na koji ju deru, neki potpuno promjene životinju. S one ili ove strane pozornice, svatko je tu radi svojih potreba. Neki vole gužvu, neki duboko suosjećaju s stvarateljima glazbe, neki vole novac, neki vole sebe, neki vole svoj posao, neki briju na art, drugi na radio. Radiohead ima potrebu uglazbljivati težnje, tuge i tjeskobe na način da bez sumnje zvuče kao težnje, tuge i tjeskobe. Njihov sada već davni zaokret u pop-avangardu, kao rock bend koji je prigrlio sekvencere i ritam mašine i druge blagodati glazbe ovisne o izmjeničnoj struji, govori u prilog kreativne nervoze i nezadovoljstva koje su ih natjerala da budu ono što rade danas. Iako se može lako primijetiti da njihova pop-avangardna faza sada traje barem trostruko dulje od one brit-pop, i da se avant pretvorilo u dugogodišnji gard, oni i dalje vode bitke sami sa sobom i s društvom i s esteblišmentom. Njihova kreativnost sada se jasnije očituje u aktivnostima koji prate njihovu glazbu (od osnivanja niza d.o.o. tvrtki do poigravanja s PR-om aparatom interneta) nego u njihovoj glazbi, koja kao da je našla svoju traku na muzičkom autobahnu i „kruza“ s upaljenim tempomatom podešenim na radiohead-zvuk. Radiohead-zvuk zvuči kao kreativni cul-de-sac, no kada ste upravo vi rodonačelnik onda je on autohton, marljiv, minuciozan  i predan zbir tonova koji je isključivo u službi sebe. Šanse da vi možete zvučati kao Radiohead jednake su onima da je Sandi Cenov u rangu Joe Strummera i da Them Moose Rush zvuče kao The Mars Volta.

Svi koju i dalje čekaju neku vrstu "Bendsa" ili "OK Computera", morat će pričekati deseti album. "Moon Shaped Pool" album je skupine i dalje usidrene na tamnoj strani mjeseca. Album je sjetan, hermetičan, neurotičan, razorno nježan, delikatan, puzeći, prožet osjećajem samoće, anksiozan. Kao da gledate u plavo nebo s pritiskom od 3000hPa u prsima. Je li uključen i osjećaj izbavljenja, ostaje na slušatelju. Npr., "Desert Island Disk" bi mogao biti vaš pojas za spašavanje. "Glass Eyes" ne bi. Usprkos dojmu da vam je glava konstantno ispod površine vode, kao i na ranijim RH albumima, postoji i senzacija plivanja, guranja crne vode oko sebe, kao prihvatljive alternative potonuću.

Ako većinu Radiohead opusa doživljavate kao tmurnu dramsku seriju, utjeha leži u činjenici da tuga može biti prekrasna i da je upravo to ono u čemu grupa uspješno ustraje kroz godine, sada desetljeća – oni stvaraju  prekrasne filigranske skulpture od slapova zaleđenih suza. Glazbeni ekvivalent vremenske prognoze s Otoka, sivi oblaci s mogućnošću kiše i vjetar, posjeduje temperament koji prati lokalnu meteorološku sliku i okreće s teških misli okruženih gudačkim orkestracijama k anksioznim napadima popraćenim anorganskom ritam sekcijom i nazad. Otkako su nakalemili digitalno granje na analogne korijene  teško je oteti se dojmu koji se može mjeriti s onim prisustvovanja Crvenom vjenčanju ili promatranja pobjedničkog pohoda HDZ-a. No, Radiohead su u suštini borci za bolje sutra. Računaju na vas da znate da i najcrnji oblak ima sunčanu stranu. Nekada je teško pronaći svjetlo na kraju njihovog tunela, ali ono je zasigurno tamo. RH je prekompleksan igrač da bi se samoinicijativno podveo pod puko dramatiziranje bez borbe za, barem, iskupljenje. "Moon Shaped Pool" često na površinu izbaci natruhe spokoja ili čak nade. Bilo da ih pronađete u na klavirskom prijelazu na "Decks Dark" ili na folk gitari na "Desert Island Disk" (na kojoj kao da nam namiguju da nitko više ne nosi kazete i CD-e na opusti otok) ili na gitarskoj solaži (da!) na "Identikit". Ulaziti u kompozicijske intrige svake od 11 numera na novom albumu nezahvalan je posao, s tim da ipak neću odoljeti izdvojiti "Ful Stop" kojoj će sjajno pristajati light show live izvedbe, tutnjajući u najboljoj old school Amon Tobin maniri i "Present Tense" kao izgubljeni "In Rainbows" hit s b-strane, s perkusijama koji podsjećaju na ritmičnost šuškave trenirke dok trčite u sumrak putem kroz šumu. 

Album će završiti u 2001. s "True Love Waits", pjesmom koja se prvotno pojavila na live EP-u "I Might Be Wrong", koja sada u novom ruhu spušta zastor na novo izdanje. Jedna od najljepših pjesma novijeg glazbenog doba uopće, nažalost nije puno profitirala od novog aranžmana. Svim neizlječivim romantičarima zauvijek preporučam live verziju prije ove.

Deveti album skupine Radiohead nije remek-djelo. On nije hrabar album koji pomiče granice. Ako išta radi s granicama on ih utvrđuje, jasno odjeljujući ovaj bend od ostatka demonstracijom umjetničke težnje i glazbenom vještinom. "Moon Shaped Pool" je samo odličan album skupine koja ne stvara uzaludno ili nemarno. Ako je vjerovati glazbenim novinarima, a nije, Radiohead ne može pogriješiti. Ja bih se u ovom slučaju s njima složio. I ovim albumom čujemo da cijene sebe i svoje vrijeme. Oni su vješti zanatlije koji manevriraju strukom kao vozač hitne pomoći po mokroj cesti, na albumu koji je realno već poznata shema, ali i shema benda koji tvrdoglavo vrijeme provodi na dnu oceana stvarajući ljepotu u mračnim kutcima za dane kada vam treba netko tko zna da srce nikada ne umire.