Život stvarno piše čudne priče. Dobre stvari potiču loše i obratno, a teško je raspetljati gdje je granica uzroka i posljedica. Evo, recimo, bi li Sierra Leone's Refugee All Stars uopće postojao da nije bilo krvavog rata u Sierra Leoneu; da Reuben i Franco nisu odlučili zabavljati svoje sunarodnjake u izbjegličkim kampovima u Gvineji; da ih Zach Niles i Banker White nisu, tako reći, slučajno vidjeli i snimili dokumentarac o njima? Naravno, vjerujem da bi svi članovi SLRAS odbacili svu slavu koja je uslijedila samo da nisu morali pretrpjeti sve ono što se događalo njima i njihovim obiteljima tijekom rata (samo pogledajte film, sve će vam biti jasno). No, mijenjanje prošlosti još uvijek, koliko je bar meni poznato, nije moguće pa stvari treba prihvatiti takve kakve jesu.

A činjenično je stanje da su Sierra Leone's Refugee All Stars snimili svoj najbolji album do sada. "Living Like A Refugee" je tek naznačavao kakva se kreativnost krije u ovoj grupi (a i kontekst filma i cijele priče davao je dodatnu draž albumu), "Rise And Shine" je sve digao na veći nivo, a ovaj album ih je potvrdio kao jednog od najzanimljivijih world music/reggae izvođača trenutno.

Pripremajući ovaj album, SLRAS su se udružili s Ticklahom, producentom koji je radio sa Sharon Jones, Easy Star All Stars, pa i Amy Winehouse. Toliko je grupa bila opčinjena njegovim radom da su Ticklaha isticali u svim najava albuma naglašavajući kako im je puno pomogao u kreiranju nekog novog zvuka. Moram priznati kako sam se prepao takvih najava jer nije rijetkost da neki album loše zvuči kada producenti odluče preuzeti glavnu ulogu, a strah mi se učinio opravdanim na početku albuma. Intro nazvan "Chant It Down" zvuči kao svi dub/reggae stereotipi i već sam se pripremao otpisati ovaj album. Međutim, ispostavilo se kako je ta 81 sekunda uvjerljivo najlošija na cijelom albumu. U biti, moglo bi se reći kako je to jedini loši trenutak na "Radio Salone".

Već u „Gbara Case", drugoj pjesmi na albumu, postalo je sasvim jasno da su SLRAS u životnoj formi. Afroritmovi koji odjekuju ovom pjesmo jednostavno ne ostavljaju ravnodušnim - tjeraju čovjeka na veselje, razigranost i ples. Ubitačni ples. Već u toj pjesmi se poprilično naglašava jedna pomalo nova dimenzija Sierra Leone's Refugee All Starsa. Naime, i u ovoj pjesmi, baš kao što će se to dogoditi nekoliko puta u nastavku albuma, grupa te svoje afričke ritmove svojevrsnom trans repeticijom koja potpuno hipnotizira. Na trenutke to čak podsjeća na sulude Konono No.1, ali bez mbire.

To izvlačenje repetitivnih ritmova jedna je od dvije vidljivije promjene na ovom albumu u odnosu na one ranije. Druga se čuje u onim reggae pjesmama koje ovaj put zvuče malo dubastije. "Toman Teti M'Ba Akala" je, recimo, potpuni usporeni dub kojeg SLRAS prije nisu izvodili, a zvuči jako dobro ('prava dubčina' kako sam napisao u šalabahteru za recenziju). Ako su ove dvije stvari utjecaji Ticklaha, hvala mu. S njima su SLRAS dobile dodatnu dimenziju koja im dobro pristaje.

Cijeli album je, inače, složen po sada već prepoznatljivom konceptu. Red 'klasičnih' afrobeat pjesama koje sada, kao što rekoh, zvuče malo transičnije, red reggaea (uz prstohvat duba) te red onih plemenskih pjesama koje i ovaj put zvuče kao da ih grupa pjeva u šatorima sa svojim prijateljima izbjeglicama (copyright by ja u recenziji za "Rise And Shine"). U svemu tome, uz sjajnu "Gbara Case", izdvajaju se transična "Man Muyu", afrobeatska "Mother In Low" (gdje jedini put važniju ulogu igraju i brasevi), plemenska "A'Salamaleichem" ili kalipsasta "Mampama" (u sada već uobičajenoj igri riječi kod afričkih albuma nisam siguran je li SLRAS pjesmu počinju s nekakvom zahvalom 'mojoj Posavini' ili 'mojoj posteljini', ali tu su negdje). Sve u svemu, ne samo da Sierra Leone's Refugee All Stars ovim albumom nisu napravili korak unazad nego su učvrstili status jednog od najzanimljivijih afričkih izvođača trenutno. "Radio Salone" je album koji spaja nekoliko glazbenih stilova, a svi oni u izvedbi ove grupe zvuče sjajno.

www.sierraleonesrefugeeallstars.com