Pavement je jedan od najvažnijih bendova 90-ih. To je tvrdnja s kojom će se složiti većina današnjih kvazi-proletera koji su tijekom tog desetljeća bili ili tinejdžeri ili u ranim dvadesetima. Osobno sam se s njima upoznao tek krajem desetljeća po dolasku na faks. Naime, dok sam zahvaljujući ekploziji Nirvane i Jama u srednjoj gutao Pixies i Sonic Youth, te otkrivao bendove poput Dinosaur Jr. i Flaming Lips, o Malkmusu i kompaniji znao sam tek ono malo što bih načuo ili pročitao u nekakvom magazinu. Dolaskom na faks otkrio sam u potpunosti čarobni svijet indie rocka, samim time i Pavement, što se na kraju pokazalo i najboljim scenarijem. Jer, Pavement i jesu bend prikladniji akademskim građanima urednih frizura nego nekakvim zbunjenim dugokosim hipicima.

Za razliku od golih emocija svih gore spomenutih bendova koji vrlo lako pogađaju u srce ranjive pubertetske duše, za Pavement ti treba mozak, ma kako pretenciozno to zvučalo. Dešifriranje smisla u Malkmusovim tekstovima zahtijeva intelektualni angažman, nekakvo zrnce kreativnost da bi se te slogane i naizgled banalne rime stavilo u smisleni kontekst, pa makar on bio proizvoljan i jedinstven svakom pojedinačnom slušatelju. Također, što si stariji i iskusniji, upoznaješ više ljudi, širiš vidike, pa ti je lakše i prihvatiti razlomljene melodije, čudne ritmove, zarazne hitove koji se u trenu, bez pardona, pretvaraju u zvučne udare.

Bio je užitak proučavati razvoj benda, od garažnih početaka na kojima se post-punk estetika miješala s indie rock svjetonazorom kao što je to bio slučaj na fenomenalnom "Slanted And Enchanted" i ništa slabijem "Westing (By Musket And Sextant)" (koji je u biti kompilacija prva tri EP-a benda), preko americane prekrasnih "Crooked Rain, Crooked Rain" i "Wowee Zowee", do popa "Brighte The Corners" i "Terror Twilight".

Međutim, nema smisla ovom prilikom secirati njihovu karijeru. Svaka od ovih ploča zaslužuje barem svoju vlastitu recenziju u rubrici kultnih albuma. Sad, već to je tvrdnja koja sama po sebi čini besmislenim svaki pokušaj slaganja nekakvog best of presjeka, iz čega automatski možemo izvući zaključak kako i ova kompilacija o kojoj danas govorimo nema vrijednost. Što je krivi kut gledanja na stvar. Kompilacija nije nužno tek pokušaj diskografa da zaradi recikliranjem jednog te istog (iako, ne zaboravite da su nedavno re-izdani i svi pojedinačni albumi obogaćeni za razne bonuse), već i jedan oblik prezentacije rada jednog benda koji pomaže da se netko, tko do sada nije imao prilike slušati dotične, lakše odluči hoće li ili neće posvetiti svoje vrijeme daljnjem upoznavanju.

Jebiga, nikad nisam mislio da će ovako brzo doći taj dan. Dan kada ću se osjetiti kao stari prdonja, jer je nešto s čime sam odrastao stiglo do faze da zaslužuje kompilaciju koja u meni neće izazvati revolt (jer smatram da morate slušati samo i isključivo pojedinačne albume), već prihvaćanje (jer smatram da je i ovaj oblik slušanja Pavementa bolji od nikakvog). Ah, nije lako pomisliti da čovjek dolazi u godine kada shvaća da je nešto što je u njegovo vrijeme bilo moderno danas doslovno klasika, te da će generacije nakon s istim upitnikom u očima doživljavati kompilaciju Pavementa kao što je sam nekada doživljavao best of Velvet Underground (da, bio je to prvi CD koji sam uopće kupio, ujedno i čin kojim sam vjerojatno izazvao zgražanje ocvalog rokera u dućanu koji se nije mogao načuditi zašto nisam izabrao 'bananu' ili treći album).

Uglavnom, jasno je kako ova kompilacija nema pretjerane vrijednosti ako ste, poput mene, fan benda. Sami ste vjerovatno napravili i bolje i slične stvari stotine puta. Mislim, pa tko nema best of Pavementa za u auto? Tako da bi bilo licemjerno da sada tvrdim kako greatest hits kolekcija Pavementa nema smisla, jer svi smo slagali takve, ne bi li "Debris Slide" i "Summer Babe" išle jedna iza druge, nakon što bi cijelu priču otvorila "Shady Lane" a zatvorila "Zurich Is Stained".

Upoznati bend preko kompilacija je OK. Čak i podsjetiti ga se. Stoga, ako to već odlučite učiniti s Pavement, napravite to iz pravih razloga.

Naime, bazirati se na njima isključivo kao bendu koji je idealan predstavnik 90-ih jer je svojim ciničnim pogledima, prije svega na glazbenu industriju, donio ironiju dijelu svijeta koji se do tada ponosio svojim 'sami protiv svih' idealima, bila bi greška. Iako su američki rockeri 80-ih, iz sadašnje perspektive gledano, bili podjednako ukopani u vlastiti svijet i vlastite interese kao i ostatak konzervativnog reaganovskog društva uokolo, Pavement nisu bili protiv niti su pokušavali rekonstruirati postojeće. To što su upozoravali na apsurdnost same situacije u kojoj se našao rock, koji je iz podruma odjednom izbio u svačiji dnevni boravak, nije značilo da su protiv, već samo da su itekako svjesni svoje uloge u svijetu.

Ta samosvijest je i dan danas prisutna u solo radu Malkmusa - da, i dalje ga nije briga kako će itko primiti ono što radi dok god on uživa u tome. Stoga, ako već uzimate u ruke ovu kompilaciju i pokušavate shvatiti što su Pavement mogli značiti u svoje vrijeme starim prdonjama poput mene, nemojte se opterečivati teorijom i vremenom u kojem je bend djelovao.

Najvažnija istina je da ispod svih teza Pavement ostaje kao bend koji je stvarao bezvremenski rock prepun pozitivne energije, idealan uz bilo koju aktivnost na suncu. Važni su zbog pjesama a ne zbog apstrakcija, što prezentira i ova kompilacija koja donosi čak 23 odlične stvari. U kojima leži pravi razlog one veličine koju sam spomenuo odmah na početku. A, na kraju krajeva, ni odabir stvari stvarno nije loš.

Klinci, a i svi vi koji ćete možda po prvi put otkriti čari ovog benda - blago vam se. S tim da ni mi prdonje ne prolazimo loše - pokušajmo iskoristiti ovo proljeće za složiti još bolji presjek karijere od ovoga što su nam prezentirali službeni kompilatori. I da, "Zurich Is Stained" na mom će se naći barem tri puta.

myspace.com/pavement
matadorrecords.com/pavement