Kada bih se hipotetski i bacio u posao dilanja i kad bih hipotetski mogao birati na kojoj ću navlakuši izgraditi kriminalno carstvo, vjerojatno biste se složili sa mnom da bi to bio kokain. Dilanje heroina nije pretjerano romantična slika, imati posla s raznolikim spodobama, koje su vrlo vjerojatno orobile dom za nezbrinutu djecu za svoju prljavu naviku; marihuana je ipak zanimljivija kao zajebancija nego kao posao, a i samo tržište je prezagušeno da bi se ostvario bilo kakav probitak. Tabletice imaju svoju nišu, teško je izgraditi carstvo na klinčadiji koja će tripat po festivalima, a za metamfetamine je potrebno imati rak pluća. I što ostaje? Kokain, koji možeš dijeliti burzovnim mešetarima, menadžerima, Ćedranu Vorluki i ostalim dečkićima! Svi će te gledati kao da si Alejandro Sosa svog kvarta, šarmantan i karizmatičan. A i samo dilanje ti daje izrazito potentnu šansu za ostvarivanje glazbeno-plesne karijere i okretanje oglednih primjera ženskog roda. Tu dolazi i Pusha T, čovjek koji je opjevao barem milijardu prodilanog kokaina, koji je vjerojatno bolje od ikog opisao posao s ključevima, ciglama i snjegovićima, čiji je menadžer nedavno i završio u zatvoru zbog dilanja bijelog i čija je baka bila poznata kao kokainska kraljica obala Virginije. Iako sumnjam da je filantrop, teško je odoljeti platnu koje je slikao kroz cijeli svoj život, točnije od svoje 16. godine.

U toj dobi je mladi Terrence Thornton sa starijim bracom Geneom osnovao najbolji duo u povijesti hip-hop glazbe, Clipse. Ili na to mjesto stavite Outkast, neću se ljutiti previše. Njihov prvijenac "Lord Willin'" je među najboljim debijima svih vremena, ne u razini "Illmatica", ali ni pretjerano daleko, ako ćemo uspoređivati. Tu je do izražaja došao i njihov prijatelj iz djetinjstva Pharrell Williams sa svojom produkcijom, najbolje vidljivo na umjerenom hitu "Grindin'", pjesmi koja ima Pharrellov daleko najbolji beat, poznat po ogoljenim, aritmičnim bubnjevima na koje se ne može repat, ali Clipse su pokušali i relativno uspjeli. Teške porođajne muke su opsjedale sljedeći album, problemi s izdavačem koji je odbijao izbaciti album, te kad su gotovo svi odustali od bratskog dueta, izbacili su "Hell Hath No Fury", apsolutno remek djelo u svakom pogledu, album koji svaka osoba koja postoji treba poslušati, vašem recenzentu jedan od najdražih albuma uopće. Braća su ovdje dosegla svoj glazbeni vrh, Pharrell vjerojatno nikad više neće ponoviti ovako svježu produkciju, jednostavno, sve je kliknulo na svoje mjesto, svaka osoba koja je imala ikakve veze s albumom je bila na apsolutnom vrhuncu svoje igre. Iako je kritika odgovorila izrazito entuzijastično, publika nije, i danas je ta veličanstvena oda kokainu, ženama, ulici i kriminalu ostala gotovo zaboravljena, što je stvarno šteta, ali ako već mislite raditi neku debilnu listu underrated/overlooked albuma, stavite "Hell Hath No Fury" i uzmite taj ulični kredibilitet. Nakon toga su snimili poprilično loš album, "Til' the Casket Drops", koji je bio polarna suprotnost od albuma i mixtapeova koji su ih stavili na hip-hop sazviježđe, potpuni okret umjetnom i preproduciranom pop hip-hopu. Došlo je i do raspada bratskog dueta. Stariji brat Malice je pronašao vjeru i odlučio propovijedati o Isusu, spasenju i ostalim nepopularnim temama, te se preimenovao u No Malice i više-manje umro u hip-hop svijetu. Ali Pusha T nije išao istim putem. Potpisao ga je Kanye za svoj GOOD Music i nakon nekoliko relativno dobrih mixtapeova i izvrsnih featuringa (na samu pomisao njegovog versa na "Runawayu", krv mi se slijeva u međunožje) došao je red i na album, "My Name Is My Name".

Naravno, izlazak albuma su pratile beskonačne zavrzlamice, od konstantnog odgađanja do sumnji u postojanje albuma. Pa su se tako dežurni internet šaljivci pozabavili tom činjenicom i bacili se u slaganje sijaset duhovitih verbalnih akrobacija, pa su tako smislili i Pushback T., Pusha Release i osobni favorit Pusha Never Gonna Release An Album T. Ali onda je niotkuda sijevnula objava covera albuma i definitivni datum. Coverom se pozabavio interni dizajnerski studio GOOD Musica, Donda. Naravno, kao i svaki njihov uradak, ne postoji ravnodušan sentiment, a svakako ni definitivno značenje. Pa tako, ukoliko odete na UPC Database i pretražite brojeve na coveru, doći ćete do zanimljivih rezultata, granično gotovo i skandaloznih. Isto tako, određene internet vojske su protumačile cijelo pakiranje albuma, potpuno bijelo i u digipacku, kao ciglicu kokaina s barkodom. Pa eto, uzmite kako želite. Nekoliko dana prije izlaska albuma, u bijesnom iščekivanju curenja istog, Pusha je obmanuo cijeli svijet i bacio album na stream. To bi sve bilo fantastično da je to odradio preko NPR, Pitchfork ili Spotify servisa, ali ne! Jebeš korporacije i njihove lutkice, nitko neće Pushi govoriti što da radi. I dao je stream na MySpace, koji su jedino Amerikanci mogli slušati, a kvaliteta je bila kao da je pustio album preko kompjutera, otišao u podrum koji kat niže i mobitelom snimao zvukove. Ali ništa od tog nije bilo važno, jer čim je "King Push" udarila u moje zvučnike, čim je taj beat gotovo razvalio moj nespremni laptop, čim je album o kojem mu vrlo vjerojatno ovisi ostatak karijere započeo sa 'This is my time, this is my hour/ This is my pain, this is my name, this is my power/ If it's my reign, then it's my shower' znao sam iste sekunde da će se sve isplatiti, da će Pusha dostaviti sve što je obećavao.

Važno je naznačiti zašto je glazba koju Pusha radi toliko privlačna. Ne postoji jedan razlog, ali najveći je za mene svakako njegov veličanstveni flow. Jednostavno, tehnički je gotovo savršen, ima poprilično ugodan glas za slušati (što me recimo odbija od Dannyja Browna) i svaki beat na kojem repa prilagodi sebi, kao da klizi po njemu. To je na ovom albumu možda i najbolje pokazano, jer vidio je Pusha izmjene režima u hip-hopu, East Coast/West Coast škole devedesetih, do proboja prljavog juga i njihovih pojačaj-do-11 beatova početkom i sredinom nultih, pa do mješavine svega u glazbi nastrojene blog-hop scene zadnjih godina. Pusha se uvijek snalazio, flow mu je uvijek bio prilagođen vremenu u kojem je stvarao. Pa mislim, samo poslušajte "Numbers On The Board", inače pjesmu godine, i taj potpuno aritmičan, izrazito jednostavan, mračan beat i slušajte kako Pusha apsolutno jede sve pred sobom. Upravo je ta pjesma bila okidač za mene, jednostavno sam bio paraliziran i hipnotiziran nekoliko ljetnih dana nakon njenog izlaska. Iako, ne znam zašto, ali je na jednoj pjesmi potpuno promijenio taj mili flow. Na numeri "Let Me Love You", u čiju ćemo se detaljniju analizu baciti malo kasnije, zvuči nevjerojatno slično zaboravljenom gospodinu New Yorka, Ma$eu. Ali priznat ću mu da je bio dobar osjećaj sjetiti se na kog me podsjeća nakon nekoliko dana intenzivne retrospekcije i kontemplacije u samotnom kutu sobe. Jednostavno mi nije jasno zašto je odbacio svoj flow i zamijenio ga krljavom imitacijom nekoć zanimljivog glazbenika. Ali eto, osim toga, bez greške odrađuje svoj posao kao MC i još uvijek zvuči beskonačno svježe, kao i prije sedam godina, kao i prije jedanaest godina, što je iznimno teško. Pitajte samo Jay Z-ja.

Druga dva čimbenika koja čine ovaj album vrhunskim su odabir beatova i gostovanja. Kao što sam već spomenuo, Pusha može otprilike svaki beat učiniti dobrim, ali predivna je stvar slušati ga na vrhunskim beatovima, a ovdje nema lošeg. Nisam ni očekivao išta manje, pošto se za produkciju na cjelokupnoj razini pobrinuo sam Bog, kao vlasnik GOOD Musica, što je i bilo za očekivati, no beatove su radili i No I.D., koji je između ostalog producirao i "I Used To Love H.E.R." i drži ili je držao Def Jam, tko će sada znati; The-Dream, multitalentiran tip koji je osim produkcije podario albumu i odličan refren na "40 Acres"; a tu je i novopotpisani producent GOOD Musica Hudson Mohawke, koji je trenutno izrazito vruć i nepogrešiv, što pokazuje i beatom za "Hold On". No srce mi se omililo i dlaka naježila kad sam vidio da Pharrell producira dvije pjesme, te gostuje na jednoj, da možda barem još jednom osjetim Clipse u univerzumu. Ipak je najviše galame digla vijest da Joaquin Phoenix daje beat jednoj pjesmi. Naravno, cijeli svijet je zastao na trenutak i čudio se kad je Pusha objavio taj podatak u nevažnom intervjuu, a još više kad je "King Push", njegov beat, ispao možda i najbolji na albumu. Nekoliko dana poslije, uslijed vrlo vjerojatno gadne krize savjesti, priznao je da beat nije njegov, nego od posinka Larsa Ulricha, što opet nije bila istina jer se ispostavilo da je beat dao stanoviti Sebastian Sartor i čestitke mladcu, zaista je ušao u hip-hop kružok na veličanstven način. No, najvažnije od svega, unatoč svim ovim imenima, beatovi su izvanredni, daju izrazitu estetiku cijelom albumu, raznoliki su, što znači da se nećete utapati u jednoličnosti nego ćete već na prvo preslušavanje razlikovati apsolutno svaku pjesmu kao zasebni entitet, što je danas izrazita rijetkost u hip-hopu.

Što se tiče gostovanja, Pusha je uglavnom izvrsno pogodio. Tu imamo Chrisa Browna koji daje nevjerojatno (za njega) suzdržan i neprepoznatljiv refren, potpuno neočekivano i potpuno odgovarajuće demonskoj atmosferi albuma. Rick Ross daje fantastičnu kiticu, iako ju započinje crticom kako se svojevremeno upišao u gaće, ali ipak se izvlači s ostatkom i pokazuje svijetu zašto se jednom mislilo da je najpotentniji reper na sceni, što je u zadnje vrijeme isto zaboravljena činjenica. Tu je i valjda neizostavni Kendrick Lamar, koji opet daje vers za pamćenje na općenito veličanstvenoj "Nosetalgia" (eheheh vrhunska igra riječima), no ipak nije uspio zasjeniti Pushu kao što jest njegovog kolegu Big Seana na "Controlu". Isto tako, Pharrell daje svoj obol, ne samo produkcijski nego i refrenom na posljednjoj epizodi "S.N.I.T.C.H." i odrađuje svoj 'tip za refren' posao vrlo dobro. (RIP Nate Dogg, bog refrena), a njegova produkcija je svakako odradila posao i na "Suicide", na kojoj gostuje Ab-Liva, stari pajdo iz Re-Up Ganga, filijale Clipsea. I podario nam nešto najbliže pjesmi Clipse, pa eto, hvala, Pharrelle. Naravno, ima ih još, mogao bih o svakome napisati nekoliko rečenica oduševljenja, ali ova gostovanja su po meni najupečatljivija, što zbog faktora iznenađenja, što zbog izrazite kemije koja se osjeti u pjesmama. No možda je najzanimljivije neslužbeno gostovanje samog Boga. Nadao sam se da će nas blagosloviti jednim otkrivenjem nove svijesti u obliku kitice, ali njegovo gostovanje se zaustavilo na autotjunanom stenjanju kroz cijeli "Hold On". A čudni su to putovi, neću se ni praviti da ih razumijem, ali žal ostaje.

Određena gostovanja predstavljaju i jedinu manu albumu, poglavito Big Sean i 2 Chainz koji daju svoje glasove na "Who I Am". Big Sean je valjda morao dati gostovanje, pošto je na istom labelu, no nije mi jasno zašto taj frajer još uvijek ima priliku dokazivati svijetu kolika je sramota u žanru. Niti jednim stihom ne daje protuargument već utvrđenom diskursu da je užasan MC, bez ikakvog osjećaja za ritam pjesme, bez dovitljivosti u rimama i metaforama, pogotovo pokraj Pushe. Evo jedan primjer: My homie got that nine on him/ All night and all day /And all night and all day/ And all night like that shit's his mothafuckin' soulmate. Ako vam se sad ne čini tragikomično, potrebno je preslušati pjesmu i čuti ovih nekoliko navedenih stihova, pa se pokušajte ne ozlijediti. Tužno, baš tužno da ovakav frajer dobije ugovor, čak ga je i Bog svojevremeno zvao svojim nasljednikom. Toliko o tome. Drugi problem je 2 Chainz, alias simpatičnog i visokoobrazovanog (!!!) Tauheeda Eppsa. Iako je danas shvaćen kao argument protiv modernog hip-hopa, smatram ga izrazito duhovitim stihoklepcem, koji zna otići u takve ekstreme da postane duhovito. Zabavan je kao što je zabavno gledat majmuna u odijelu, nećete to shvatiti kao sveti Gral umjetnosti, ali ćete si pokidati kožu od smijanja. No ovdje daje običan i predvidljiv vers, bez ikakve inspiracije. Možda je u pitanju i njegovo gostovanje na valjda svakoj pjesmi koja postoji u svemiru posljednjih godina, a neće ni majmun u odijelu biti smiješan ako ga gledate svaki dan dvije godine kao što je bio smiješan onaj prvi put. Isto tako, Kelly Rowland gostuje na uvjerljivo najlošijoj pjesmi albuma, "Let Me Love You". Iako je bezobrazno generička, nije problem u tome, čak nije toliki problem ni što je Pusha odlučio ukrasti flow drugom reperu kao da ima 13 godina. Problem je tematika pjesme, problem je što Pusha glumi romantika. Dobro, neću reći da je ljigav, ali postane neslušljivo kada cijeli album stvara oko metafora o kokainu, duhovitih double-entendrea, kurčenja o količini novaca koje posjeduje te stvaranju mračne, demonske i klaustrofobične atmosfere ubij-ili-budi-ubijen stanja na ulicama, a onda ni iz čega pjeva o romansi. Mislim, ako se predstavljaš kao hladan diler, čovjek koji okreće kuje kad god mu se prijebe i ubojica bez emocija, kako opravdati tvoje podilaženje nasumičnoj ženi, a pogotovo što je ta žena Kelly Rowland, koja nikome ništa ne predstavlja od valjda 2001., osim ako imate simpatije prema Davidu Guetti, a nitko ih nema.

Unatoč svemu, niti te dvije pjesme nisu za recycle bin, no ako vam se ne svide, poprilično je jednostavno preskočiti ih pa vam svejedno ostaje deset vrhunskih hip-hop opera. Ali ako bih morao jednom riječju opisati ovaj album, onda bi to bila glad. Pusha zvuči kao da se pokušava iščupati iz geta, kao da želi pokoriti cijelu scenu i vladati totalitarno. A čovjek ima 36 godina, od kojih je 20 na sceni i nije mu ni približno dovoljno uspjeha. Apsolutno je sirov, bez uljepšavanja ili podilaženja komercijalnom zvuku, kad priča o ubijanju i dilanju, to ne zvuči kao nešto umjetno, plastično nego zvuči kao uglazbljena epizoda Wire-a, a i sam naziv albuma možda odaje počast uličnom kralju serije Marlu Stanfieldu i njegovom pamtljivom citatu. No sumirano, zvuči uzbudljivo i svježe a u isto vrijeme zvuči i kao da bi pripadao sceni kad su njome vladali giganti početkom i sredinom devedesetih. Tako da Pusha radi album koji će se svidjeti i prašnjavim gerijatričarima koji odbijaju slušati hip-hop album ako nije punoljetan, a isto tako će se svidjet i prištavim dilberima koji su kupili bolesne subwoofere za Golfa trojku svog starog u nadi da će moći puštati nešto iz njih i možda okrenuti kojeg nevinog i naivnog piccionea, a isto tako je i u uskoj konkurenciji za hip-hop album godine, što opet ne govori puno gledajući ovu godinu, ali svejedno, tamo je. Samo šteta što će opet biti kandidat za zaboravljene klasike, ako ćemo se voditi dosadašnjom prodajom.