Kako početi recenziju albuma koji, od lanjskog najavnog singla "We No Who U R", iščekujem s nestrpljenjem s kojim sam očekivala "Murder Ballads"? Pa, počet ću jednostavnim i izravnim: vratio se.

Nick Cave je, u svojoj početnoj Bad Seeds inkarnaciji, onoj s Mickom Harveyjem i Blixom Bargeldom, bio savršena kombinacija bijesa, eksperimenta koji je ponekad bio na granici slušljivosti i stihova... pa, stihova koji su vrlo često bili čitave pripovijesti, čitavi filmovi zapravo, uklopljeni u tih nekoliko minuta savršenog glazbenog proizvoda. S vremenom se pokazalo da je Cave negdje putem pokupio komadić Cohenove glazbene zvijezde repatice i da savršeno egzistira upravo kao glas koji za klavirom sipa svoje biblijske lamentacije o životu, smrti, ljubavi i ostalim nečistim silama. Koncept je to koji je Bad Seedsima donio onaj mainstream cool faktor. Koncept je to koji ih je, ako se die hard fanove među koje se ubrajam pita, i pokopao. Jer osobno mislim da je koncept svoj vrhunac doživio na "Let love in". "Muder Ballads" je bio konceptualni album za koji i danas mislim da je skeč koji im nije trebao, izvrtanje tog darkerskog imidža do razine vica koji je smiješan samo jednom, a o nizu albuma koji je uslijedio (a iz kojeg se izdvaja jedino "Boatman's Call") dovoljno govori činjenica da im se sam Cave u intervjuima ne može sjetiti naziva. U jednom je trenutku jednostavno izgledalo kao da je Cave počeo živjeti svoj imidž: mračni momak za kojeg se – kako je u jednom nedavnom intervjuu sam rekao – nikad ne zna hoće li ga se naći s iglom u veni ili u nekom drugom autodestruktivnom ponašanju koji sjedi za klavirom i sipa mračne balade čije stihove tinejdžerke ispisuju na stranicama bilježnica iz kemije. Okej, bio je tu i Grinderman koji je kao projekt pokazao da još ima života u njemu, ali najava ponovnog formiranja Bad Seedsa i snimanja novog albuma više je djelovala kao nešto što će me konačno odbiti od glazbenika koji je bio među onim prvima koji su mi u životu otvorili uši, nego kao nešto što će me oduševiti.

A cijeli ovaj podulji uvod služi samo tome da kažem: vratio se. Snimio je iskren album, snimio je album u kojem se poigrava sam sa sobom i sa svojim vječnim preokupacijama, album na kojem čak ni spominjanje Hannah Montane i Wikipedije ne zvuči kao neuspjela šala koja je zanimljiva valjda samo Nicku i pratećoj družini.

Na mnogo je načina ovo puni krug. Ovo je album koji ću u svojoj osobnoj kolekciji smjestiti iza "Boatman's Calla" i zaboraviti pritom na ljige koje je natrpao na OneAlbumeKojimaOdbijamZapamtitiNazive i "Dig, Lazarus Dig!!!" koji je za jedno 15 pjesama predug. Ovo je album koji kao da se prelijeva iz pjesme u pjesmu, album koji slušatelja uvlači iz jedne priče u drugu – pa čak i u tu nesretnu Hannah Montanu i Higgs Bosona – a sve nekako ima smisla, sve nekako sjeda na svoje mjesto. Ovo je album koji savršeno paše ponoćnim reminiscencijama i kasnonoćnim ozbiljnim razgovorima, album koji nosi u sebi tri tone sredovječne tjeskobe i milenijske depresije. Ovo je jednostavno album koji je nastao jer je Nick imao što ispričati – a pričanje je oduvijek njegov forte.

Teško je pisati o izvođaču s kojim imaš tako kompleksan i dugotrajan odnos kao što ga ja imam s njime. Na posljetku, slušam ga više od polovice svojeg života, njegova mi je glazba poslužila kao soundtrack svakovrsnih raspoloženja i životnih faza i upravo sam si zato, zato što smo to mi, on i ja, toliko nerviralo što je u nekom trenutku postao poza, odraz samog sebe. Teško je pisati o glazbeniku od kojeg godinama čekaš album na kojem te njegove balade neće biti nešto što više ne dotiče i ne otvara. Teško je pisati o tom glazbeniku kad konačno snimi album koji dotiče i otvara. A kad dođe do dijela and if you're feeling you've got everything you came for, if you got everything, and you don't want no more, to sjeda na ono mjesto između klijetki, na ono mjesto koje je nekoć davno reagiralo na te njegove stihopriče, a koje je davno zaraslo. Ali, you've got to just keep on pushing, keep on pushing, push the sky away.