Kada biste pitali one koji odlučuju o tome koja će se glazba puštati na našim radijskim postajama (namjerno ne koristim izraz 'glazbeni urednici' jer to ova ekipa ne zavrjeđuje) zbog čega u eteru nema, recimo, Irene Žilić, Lovely Quinces, The Marshmallow Notebooks ili Hemendex, da samo istaknem one hrvatske izvođače koji su u posljednje vrijeme objavili 'svjetska' izdanja, odgovor bi bio 'zbog toga što pjevaju na engleskom jeziku'. Kada biste, pak, poželjeli ući s njima u raspravu te im rekli da je ionako veliki postotak pjesama koje puštaju otpjevan na engleskom jeziku, vjerojatno biste dobili odgovor da je to drugačije, da se tu radi o hitovima, a ne o tamo nekakvim hrvatskim izvođačima koji ne žele pjevati na našem jeziku. Daljnja priča bi bila nepotrebna, a nadam se da im, u toj imaginarnoj raspravi, ne bi željeli pokušati objasniti da je uloga medija i da školuje slušatelje, predstavlja talente i promovira ono što ne dolazi po inerciji do široke mase. Ne bi vas razumjeli.

Slična priča je i s domaćim izdavačima. Njih 4-5, koji se vole nazivati 'velikim' iako za takvo nešto nemaju nikakve osnove, također će kao mantru ponavljati priču o engleskom jeziku i kako s njim nema šanse za nikakvu prodaju. Savjetovat će glazbenicima da pjevaju na materinjem jeziku, a ako će nekome i ponuditi izdavanje albuma, to će biti onaj poznati robovlasnički ugovor u principu 'mi vama jako malo ili ništa, a vi nama sva prava'. Ne daj Bože da oni u nekome od naših izvođača prepoznaju mogući izvozni proizvod pa se potrude to odraditi preko svojih mreža. Uostalom, kao što znamo, kod nas izvozni glazbeni proizvod može biti samo Gibonni. Ili netko sličan.

OK, ovakva situacija traje još od onog trenutka kada je Franjo prvi put izvukao svoj krivousni smiješak i slavodobitno stisnuo svoje šake iznad glave pa je možda potpuno besmisleno potrošiti karticu teksta na ponavljanje svega, ali svako malo me začudi sav taj idiotizam ljudi koji su s bilo koja strane sudjeluju u 'glazbenoj industriji'. Recimo, može li mi netko objasniti zbog čega se Punčke ne vrte do iznemoglosti na svim radijskim postajama i zbog čega je "Sunčano s povremenom naoblakom" moguće u fizičkom obliku nabaviti uglavnom preko sajta ovog tria, a ne u svim domaćim CD shopovima? Jer, Punčke su all-girl band, mlade su, pjevaju na hrvatskom, stihovi im govore o uobičajenim temama kojima se mladi ljudi bave, muzika im nije agresivna da bi to nekome mogla biti isprika, a ono što je najvažnije – Punčke su odlične.

Bespotrebno je ponavljati priču o ovoj grupi iz Vinkovaca koja je u početku bila jako simpatična, a s vremenom je tu simpatičnost debelo premašila. Od kada su se pojavile na sceni, Punčke se s nje ne daju skinuti. Snimali su se o njima filmovi, one su svirale gdje i kad god su mogle, objavile su demo album ("Robot koji hekla"), pa live ("Live at MM Centar") i EP ("Mehanizmi obrane"), a prije sada već dva mjeseca napokon smo dobili i prvi 'pravi' album – "Sunčano s povremenom naoblakom".

A album je upravo onakav kakav smo svi koji smo Punčke ovih godina pratili i očekivali. Sjajan. Indie-pop-punk, kako bi se nekako mogao sublimirati glazbeni stil kojim Punčke plivaju, u njihovoj je verziji doveden do savršenstva. Sve je na svojem mjestu, ničeg nema ni premalo ni previše, a kada se energiji koja puca iz Punčki doda i činjenica da je album snimao Hrvoje Nikšić, koji pomalo postaje bezgrešna mitska figura scene, onda je jasno da sve i nije moglo ispasti drugačije.

Od deset pjesama, koje se ovdje nalaze, s dvjema smo se već imali priliku i ranije upoznati – odlična "Ritam kaosa" se nalazila na "Mehanizmima obrane", a za bezvremensku "Petru Pan" (onaj stih 'biti sretan to je najbolje' je prezakon) je prije gotovo godinu dana snimljen spot kao najava albuma. Naravno da ste na nekim od mnogobrojnih koncerata čuli dobar dio, ako ne i sve pjesme s ovog albuma pa se ne trebate iznenaditi ako, recimo, post-punk pjesmuljak "Srce" počnete pjevušiti iako ste ga nominalno čuli prvi put. Punčke su već odavno nagovijestile svoj potencijal, a sada su ga potpuno pretočile u konkretan album bez ikakvih mana. Lucija, Ena i Anja sjajno zvuče i u bržim, punkersko-bijesnim trenutcima ("Iz dana u dan"), ali i u laganijim pjesmama poput "Doručka" koja vrvi tim nekim divnim slatko-naivno-zaljubljenim slikama koje izvlače osmijeh na lice. Kod ove pjesme i "141", koja mi zvuči kao Denis & Denis s distorzijama, nekako se najčešće zadržavam.

"Sunčano s povremenom naoblakom" će se, u žestokoj konkurenciji, sigurno naći na samom vrhu liste ponajboljih domaćih albuma godine i to je nešto što ona ekipa s početka ove priče nikada neće shvatiti. Osobno sam već digao ruke od tih ljudi, ali mi je uvijek pomalo žao da za Punčke neće čuti veći broj ljudi. A one su to potpuno zaslužile. No, tako je kako je, a ovaj album ipak nije zaslužio nikakvu tugaljivu ili sličnu završnicu. On je tu, odličan je i treba biti sretan što su ga cure tako odlično odsvirale i još sretniji što ćemo često gledati uživo jer će one i dalje svirati gdje god im se ukaže prilika. Jer, kao što znamo, biti sretan to je najbolje.

punchke.bandcamp.com