Vjerojatno najbolja riječ ili izjava za opisivanje postojanja John Lydona. Čovjek je to koji je velik dio umjetničkog djelovanja proveo balansirajući na rubu svojevrsnog angažiranog trasha. Ujedno bi bilo nezahvalno, bezobrazno i jadno prešutjeti sve one konkretne zasluge i u žanrovima i u diskografiji matičnih bendova koje ga čine toliko snažnim, bitnim, upečatljivim i uopće još uvijek vidljivim. Obzirom da su sve informacije o klasicima o kojima govorim dostupne jednim klikom nema potrebe zatrpavati recenziju općepoznatom povijesnom faktografijom.

Krenimo od kraja. Posljednja pjesma "Shoom" toliko obiluje riječima „bollocks“, „fuck“ i „sex“ da je teško ne nasmijati se na takvu kombinaciju zanimljive i groovy post-punk elektronike koja bi vjerojatno zvučala puno ozbiljnije bez gomile frustracija izbačenih na infantilnoj razini. Tako se čini sve dok na refrenu ne zajauče „What the world needs now... is another fuck off.“ što je toliko upečatljivo i snažno i iskreno da mi je prva slika koja mi je odmah na to prošla kroz glavu bila ona od prije nekoliko dana a koju ćemo teško zaboraviti: malenog sirijca Aylana utopljenog u plićaku nadomak grčkog otoka kojeg se nikad nije domogao. Vjerojatno takve asocijacije mogu imati isključivo s autorima za koje smatram da su autentični i iskreni na način na koji doživljavam Lydona i njegovu misiju. Drago mi je da je netko tog kalibra odlučio u ovom trenutku izjaviti tako nešto i na tako direktan način. Lakše mi je gledati onakve gadosti svakodnevno na ekranu znajući da postoji takav lik, koliko god to politički ili bilo kako zapravo jest prizemno i banalno. Ugodan elektronski groove predzadnje "Corporate" efektno spaja pop rock radiofoničnost kakvu su PIL često znali koristiti kao svoj alat pogotovo od 1984. nadalje s tretmanima gitara i efekata na nekakav „nježan industrial“ način koji odlično podcrtava još jedan od zaključaka u kojem John briljantno primjećuje kako „all humans seem to hate humanity“. Može na radio a „murderer“ u ustima toliko često kao da pjeva u Napalm Death = zadovoljavajuće. Nešto zanimljivija gitarska rješenja nalaze se u "I'm Not Satisfied" koja ipak na kraju realno zvuči kao da je generirana u nekakvom PIL softveru. Zapravo o tome je generalno i riječ, na trenutke jako svježi i vitalni elementi ubačeni u generičku i samozadovoljnu formu tjeraju me na preispitivanje koliko bi mi ovo sve funkcioniralo da nije riječ o PIL-u i da nema NJEGOV vokal i njegove tekstove naljepljene preko? Iskren da budem, ne znam. Učestalost vrćenja materijala u Winampu odgovorit će s vremenom i na to pitanje.

Uvodna "Double Trouble" funkcionira kao zamišljena pleska Sleaford Mods i otprilike je na razini provokacije tek nešto ispod reklame za maslac s istim glumcem u glavnoj ulozi. "Know Now" je najpankerskija od svih stvari i čak pomalo Pistolsoidan vokal što joj daje nekakvu simpatičnost iako zvuči više kao jam iz studija nego suvislije dorađena pjesma. Rif je povremeno potpuno bezidejan a povremeno super izbrijan „tribute to old PIL“ komad rokenrola. "Bettie Page" bih volio čuti u obradi The Bambi Molestersa uz identične trake vokala, što se sigurno nikad neće dogoditi. I "Elvis meets Biafra" moment mi ima nešto lynchevsko, ludo i neobjašnjivo u sebi, bizarno country ruganje s Amerikom kao iz neke paralelne stvarnosti od prije 40-ak godina. Opet radiofonično ali s dovoljno ludila i odriješitosti da poželim više od nekoliko vrćenja čisto da ponovno proučim rijetku bolest. Iz nekog razloga sjetila me i na Butthole Surfers, iako ne znam objasniti zašto. "C'est La Vie" ima „ono nešto“, onu tužnu i sjebanu ukletu atmosferu koju želim i koja me najviše hrani kod Lydona. Usudit ću se reći da ima "Metal boxa"-a u sebi, a tekstom i aranžmanom me pomalo sjetila na epsku "Almost A Kiss" zadnje faze meni osobno neprežaljenih TG. Njih dvojica bi sjajnu kolaboraciju mogli snimiti, samo s dva vokala i minimalno elektronike/basa/ikakvog sounda, nadam se da će i njima to jednom pasti na pamet, dok još hodaju Zemljom. Ukratko, duga tužna vožnja koja za promjenu ne zvuči kao parodija ničeg niti ima bijesa u sebi. Adekvatno i prijeko potrebno! "Spice Of Choice" je odlično producirana pjesma osamdesetih, još jedna životna lekcija uz lagani okus, usudit ću se, U2, dok su još bili bend od krvi i mesa. Hitoidno i suvislo, može. "The One" je opet nešto prema čemu imam malo tolerancije jer zvuči kao... reklama za žvakaće gume. Daj završi više da slušamo malo muzike! "Big Blue Sky" kombinira nekakav minimalni mračni reggae/dub uzorak s grandioznim orkestracijama. Kad kažem grandioznim mislim na Alfi Kabiljo grandiozno. Opet mračnije i opuštenije, bez humora i ruganja, super gitare. "Whole Life Time" ima fenomenalan funk groove i coolersku vibru uz standardnu liričku prodiku, opet poprilično 80's feelinga. Jedva čekam zavrtiti u autu.

Uz povremena otklizavanja u parodiju i besmisao, što god da im je uzrok, sasvim solidan i dostojanstven album benda koji ne postoji isključivo radi naplate avangardnih zasluga otprije tri i po' desetljeća. Daleko od poznatih klasika ali i potpune bezličnosti. Zlatna sredina.