Nakon što je svoju glazbu izvukla iz sobe nastupajući sve češće i gdje god je stigla, Nina Romić je od 2007. do danas naredala gomilu koncerata, suradnja i sada već drugi službeni album. Na prvijencu "Daljine" je dokazala da njene maglovite lo-fi pjesme mogu disati zajedno s bendom i produkcijom, odnosno da u tom procesu nisu izgubile magiju sobne intime i da njezina nova iskustva nisu nimalo nagrizla adolescentske tekstove, već da su ih samo pretvorila u manifeste iskrenosti u kojim je kantautorica od samih početaka igrala na sve ili ništa. Njezina moć raskrinkavanja pogrešnih i neuspjelih veza nije uvijek bila otpjevana, već se od samih početaka oslanjala na melankoličan izvedbeni kod koji je zvukom oslikavao svu silinu posljedica koje je iskrenost nosila sa sobom.

Iako je nakon "Daljina" bilo jasno da je u golemoj arhivi ostalo dovoljno pjesama za još nekoliko albuma, Nina se nije žurila. Uslijedile su pozitivne kritike, koncerti, gostovanja, dokumentarac "Novi odmetnici" o regionalnoj sceni kantautora, ali i dokumentarac "Velebitske priče" u kojem su Nina i njezina prijateljica Jasminom Bijron rekonstruirale događaje u kojima su glavni akteri bili najbolji hrvatski alpinisti, speleolozi i gorski spasioci koji su se za vrijeme Domovinskog rata dragovoljno okupili u Planinsku satniju Velebit.

U međuvremenu se njezin prateći bend mijenjao i širio pa su uz već prepoznatljivog Damjana Čakmaka na gitari u bend stigli Fred Lanz na klavijaturama i harmonici te bubanj kojega je na albumu odsvirao Igor Bušljeta (uživo će ju dalje pratiti Petar Cvahte). Bilo je za očekivati da će se na novom izdanju naći nekoliko starijih osvježenih live uspješnica, ali bez panike - bogatija instrumentalna pratnja nije izblijedjela prepoznatljivi Ninin pečat. Isti je slučaj kao i na prvom albumu na kojemu su neke starije pjesme s novom pratnjom dobile svoj drugi zasluženi život.

Novi album "Ptice" otvara post-prekidna pjesma "Pismo" u kojoj se čežnji za bivšom ljubavi suprotstavlja novootkrivena senzualnost, veselje (zviždanje na kraju stvari!) i stav onoga koji je spreman preboljeti i ići dalje: Žao mi je što za tebe Zagreb je siv, žao mi je što nad njim su tebi oblaci, no nije mi žao što nema mirisa mora i bora da Bog da ti barke sve plima potopila… "Opet" je jedna od starijih neiskorištenih pjesama koja je skoro totalno redefinirana uz pomoć nove pratnje i pripala joj je čast da uz video spot najavi album. Iako uvodni dio pjesme nagoviješta još jednu klasičnu Nininu melankoliju, intro ubrzo mutira u prkosnu vintage psihodeliju vođenu sveprisutnim klavijaturama i bubnjevima: Ti me ne razumiješ ti me ne razumiješ… ja trebam konstantan dodir (kao što sam i prije napisao - sve ili ništa!). "Lice Mjeseca" ponovo predstavlja jednu novu Ninu – freak folk histeriju i ponovo psihodeliju. Tri pjesme s kojima smo se često mogli susreti na starijim neslužbenim izdanjima i na nastupima uživo su "Crveni leptir", "Neoni" i "Okrugla". Prve se neki vjerojatno sjećaju još s EP izdanja na kojem su je pratili Izae, a nova se verzija atmosferom ne udaljava daleko od davnog iskustva s Dubrovčanima (novost su predivni back vokali!).

"Tajna" je pjesma Ane Brnardić i prvo se našla na kompilaciji "Ritam&Rif" na kojoj su uglazbljene pjesme domaćih pjesnika i pjesnikinja. Projekt su pokrenuli pisac Roman Simić, Ante Perković, producent Andrej Jakuš i pjesnik Ivan Herceg. Iako vam neće biti teško prepoznati tuđi rukopis, Nina je u njezinih šest minuta jako dobro dočarala bijeg od stvarnosti, sumornost zastranjivanja i nade novog rođenja.  Pjesma "Ptica" je samo prividno dobroćudna jer njezina kobna melankolija ubrzo zaziva zaborav i tišinu, petominutni mir nakon kojega vas preplavljuje nemir: Izbriši mi misli i neću pričat ovo što osjećam… Kada ostajem sama soba sve zna, pogled kroz pogled u mrak i tako daleka sam… Uz "Pismo" i starije "Sasvim osjećajan stih", "Mrtvu priroda" i "U mom malom mraku" s prvog albuma upada u uži izbor njezinih najboljih pjesama. Kao što je "Daljine" zatvarala tradicionalna "Zvira voda", na kraju novog materijala smjestila se "Ruža" poznatija kao "Jutros mi je ruža procvjetala", pjesme oko čijeg bi se porijekla nakon kratkog istraživanja mogli lako zapetljati u problem s kojim se bavio dokumentarac sličan proslavljenome "Whose is This Song".

Prije pet godina mi je bilo teško zamisliti da će tako skromna i nježna kantautorska avantura prerasti u jednu od najljepših velikih-malih glazbenih priča s naših prostora. No, sve je bilo jasno i puno prije prvog službenog albuma. Stvari se nisu dešavale ni slučajno niti na silu. Te pjesme su jednostavno morale isplivati koliko god su svoje korijene pustile u internetskom podzemlju u kojem su zbog autoričine neposredne komunikacije ubrzo stvorile mali krug vjernih i zahvalnih slušatelja. Znam da ih Nina ima još dosta na lageru, a obzirom da je na posljednjim nastupima uživo već krenula izvoditi pjesmu s trećeg albuma, "Daljine" i "Ptice" su samo mali dio onoga s čime se ova kantautorica predstavila široj publici. Stvari bi se uskoro mogle zakomplicirati na najbolji mogući način.

www.ninaromic.com