Nekada davno naučila sam da mi je bolje da se klonim velikih izjava, jer kad god sam upadala u zamku apsoluta, da ću zauvijek ovo ili nikada nešto drugo, redovito bih doživjela da moram prožvakati vlastite riječi i progutati ih, nasuho. Ipak, kad se prije tri godine pojavio prvi album Brenta Knopfa, "Intuit", omaklo mi se i proglasila sam Ramona Falls budućnošću muzike. Taj me album toliko osupnuo i obuzeo, ne zato što sam se s tom glazbom mogla poistovjetiti, već baš zato što nisam, pa je izazivala na ponovno i ponovno slušanje, u nadi da ću uspjeti proniknuti u to što je čini tako nepoznatom. Bilo je u "Intuitu" nešto strano, novo i začudno; jedan potpuno novi smjer u kojem je cijela struja eksperimentalne pop, art rock i slične glazba mogla otići. Ta budućnost koju sam nagoviještala, čini se, nije se dogodila, ali Ramona Falls je ostala ta skliska, svjetlucava, vanzemaljska životinja kojoj se ne zna što joj je glava, a što rep, niti joj se da naslutiti spol.

Naslov albuma, "Prophet", navodno je posveta Knopfovom religioznom odgoju, naklon svjetonazoru koji štuje vidovite pojedince koji su u stanju dokučiti značenje unatoč kaosu. No, Knopf je odlučio da je bolje prihvatiti kaos, a onda ga pretvoriti u lijepu buku. I dobro, ne mora sva glazba biti hrana i hram ljudskom plemenu; nuditi odgovore i utjehu za naše strepnje i traganja, ali poželjno je dati malo sebe, malo mesa. Knopf kao da namjerno stvara odmak, i dok njegovi tekstovi dijelom govore o ljubavi i nježnosti, zapravo se skriva iza svojih glazbenih postupaka. Sve sami space travel, malo matematike, mehanike i ponešto kemije. Naslovi pjesama spominju spore, helij, dijeljenje s nulom i tijela sačinjena od vode, a glazbeno su visokorafinirana i krajnje proučena kompozicija zvukova. Svakom pjesmom kola mnoštvo različitih ideja koje se istovremeno razvijaju u nekoliko smjerova, međusobno se isprepliću i tvore cjelinu nalik na neuhvatljivu gvalju energije. Zvuk je na mjestima sićušan i tih, dok se drugdje pretvara u nepregledno prostranstvo nakićeno tisućama detalja. Gromoglasne orkestracije koje ovise o svakoj pažljivo smještenoj noti na klavijaturama, violini ili bubnjevima i gusti slojevi efekata; doista, Knopfov je kaos bučan i pršti energijom, ali je i vrlo precizno uređen.

U desetak godina postojanja Menomene, trojac sačinjen od Dannyja Seima, Justina Harrisa i Brenta Knopfa zajedničkim je snagama stvarao neraščlanjivu mješavinu snažnih gitara, bubnjeva i klavijatura, zadržavajući pretežno organski zvuk. Uspoređujući Seimov drugi bend, Lackthereof, i noviji Ramona Falls, lakše je razaznati tko je od njih najviše pridonio kojem segmentu Menomeninog zvuka, kojemu su na "Prophetu" možda najsličnije "Brevony" i "Sqworm", a zanimljivo će biti vidjeti i kako će Menomena zvučati za koji mjesec na svom novom albumu. U međuvremenu, vrli svijet kojeg stvara Knopf, koliko god lijep i uglađen bio, jednako poseban i hrabar kao na prethodnom albumu, i dalje ne dopušta pretjerano razotkrivanje svoje nutrine, a dojam koji ostavlja pomalo je lišen putenosti, pa i samog tijela. No možda ta budućnost glazbe o kojoj sam proročanski pisala prije tri godine samo još nije došla.

www.ramonafalls.com