Darko, kako ti kao veteran mnogih dvoboja objašnjavaš gotovo kultni status Konamija?

D: To je fenomenološko, čak i egzistencijalističko pitanje. Recimo, popularnost stolnog nogometa u značajnom je padu i njegov je opstanak neizvjestan. Jednostavno, nije dovoljno realan. Svi igrači izgledaju isto, fiksirani su metalnom šipkom koja im probija ramena, noge im ne sežu do poda i formaciju im je nemoguće promijeniti bez primjene fizičkog nasilja. Tehnološkim razvojem danas su takvi nedostaci potpuno izbrisani. Mislim da upravo u tome leži tajna Konamijeva kultnog statusa: bolji je od stolnog nogometa. FIFU sam nedavno igrao u hotelu u Njemačkoj, u pripitom stanju i zahtjevnom fizičkom položaju, što mi je otežalo racionalno rasuđivanje. Bilo bi nepravedno vrijeđati je na tako klimavim osnovama.

Ž: Hmmm. Zadnjih godina su dosta hvalili napredak FIFE (ili što bi neki pisali FIFA-e), ali inercija i zaraza mnogim drugim, ne-igračkim elementima Konamija, je učinila prelazak na nešto drugo potpuno neprihvatljivim i ravnim veleizdaji. Zapravo, za neprelazak na drugu igricu postoje tri čvrsta i istovremeno šarmantna razloga: kriva imena igrača, komentatori i mjuza. Broj jedan su svakako kriva (nelicencirana) imena klubova i igrača koja su prešla u svakodnevni govor. Tko još od igrača Konamija zove Olića Olić, a ne Olenbe?

D: Da, to izbjegavanje točnog imenovanja zna biti urnebesno. Siguran sam, doduše, da bi mi većina tih pogrešnih imena bila još smješnija kada bih znao kako se igrači zaista zovu. No, to me nikada nije pretjerano interesiralo... kao ni sam nogomet, kad smo već kod toga. Iz tog mog temeljnog nepoznavanja materije proizlaze i frustracije pri upravljanju i raspoređivanju igrača, koji pod mojim neumješnim vodstvom nikada ne opravdavaju svoj status u stvarnom životu. Ne bih htio nikoga posebno olajavati, ali nekoliko puta mi je došlo da Villi jebem sve po spisku. Svaki moj pokušaj da s njim zabijem gol uglavnom biva popraćen komentatorovom izjavom 'into those safe hands', hvaleći tvog degeneričnog golmana. S druge strane, 'a backpass always useful' je komentar koji prati gotovo svaku moju anti-akciju. Jebiga, kad ne dobivaš zadovoljštinu u igri i rezultatu, naučiš se barem veseliti tim i sličnim komentarima. Što se soundtracka na igrici tiče, tu je glazba u nezavidnom položaju. Stav o pojedinoj numeri znatno ovisi o ishodu upravo završenog meča. Kako je ono sranje iz 2009. išlo - 'there was Kennedy'? Simpatičan pjesmuljak u pop-rock fahu ako si pobjeđivao; demonsko soft-rock kopile ako si gubio.

Ž: Nekako mi se čini da je sintisajzer mjuza bila dio igrice koju sam uzimao ranijih godina zdravo za gotovo te je nisam posebno zapažao sve do 2010. kada je soundtrack dobio pravo ruho. Face poput DJ Shadowa, Chemical Brothersa. David Holmesa i Paul Wellera našle su se tada rame uz rame uz ekipu koja naginje prvoj pop ljigi - Keane, Stereophonics, Kaiser Chiefs i Black Kids. Ništa bolje nego ući u poluvrijeme uz refren The All American Rejectsa "You're My Dirty Little Secret" i staviti Babela na desno, a Gerrarda na lijevo krilo ne bih li probio bok nekako u nastavku.
Ono što mi konkretno fali na ovogodišnjem soundtracku jest nedostatak upravo takvih predobrih cheesy indie pjesmuljaka s glupim refrenima. Nauštrb njih pojavljuje se hrpa neke nedefinirane elektronike i par world music tema koje mi nije drago čuti tako da izmjene igrača moram što brže obavljati čime gubim na učinkovitosti. Ako se zalome Vampire Weekend, moja momčad u drugo poluvrijeme zna ući i solidno pripremljena na novi izazov, ali uglavnom naletim na Konono No.1 koji mi se ne uklapa tu, dosadni Balkan Beat Box ili nekakve Nizozemce Destine. Bring back the All American Rejects!

D: Slažem se. Meni u pamćenju stoji još jedan poluvremenski ili postokršajni klasik iz 2009. - onaj podjednako bljutav pop broj s bizarnim početkom koji je nalikovao staloženijoj verziji Marilyna Mansona. Sasvim slušljivo i neupadljivo, a opet dovoljno prisutno da udari ritam tipkanja po džojstiku. Na 2011-ici sigurno nedostaje takvih amorfnih i anonimnih pjesama. Pjesme the xx ili Phoenixa ugođajem i mogu pogoditi, ali na kraju ustvari djeluju dekoncentrirajuće, svojom prepoznatljivošću odvlače pozornost od onoga bitnoga - pokušaja da posložim svoju formaciju kako bi tvoju ekipu sravnila s travnjakom. U tom kontekstu, Fever Ray je potpuni promašaj. Kad god ona svira, one strelice koje naznačuju raspoloženje mojih igrača poprimaju ljubičastu boju i strmopižđujuće usmjerenje. Nije to fatalan propust, ali nadam se da će se artističke ambicije glazbenih urednika sljedećeg izdanja Konamija ipak spustiti bliže zemlji.

Ž:  Ubuduće od soundtracka očekujem samo koktel "You're My Dirty Little Secreta". Situacija je takva da bih u ovom trenutku pristao i na New Radicalse. Nekakva nadobudna muzika stoji ovoj igrici ko piletu kupaći kostim. Otprilike. Bez obzira na ishod, nakon meča je bitno hodati uokolo uzdignute glave. Ali kako to učiniti ako je ista odstranjena?

P.E.S.
Top 5 krivih imena u trenutku pisanja teksta:
Vandorsar
Olenbe
Plikosa
Roberto Larcos
Romaal Kultan