Sasvim neobičnu potrebu da napišem nešto, i to baš u ovoj formi, potaknula je meni iznenađujuća činjenica da ovaj genijalan album još nije recenziran. Da probijem led oko te zabrinjavajuće situacije u kojoj moram pisati o glazbi pomogla je misao da osoba koja je izjavila „pisati o glazbi je kao plesati o arhitekturi“  ipak ne zna koliko toga ples i arhitektura imaju zajedničkog. Misao i glazba su, čini mi se, ipak nerazdvojna cjelina, svojevrsna akcija i reakcija, reakcija tim burnija ako se radi o glazbi koja se sluša s ljubavlju.

U nekoj hipotetskoj uskrati informacija o projektu, odmah bi nakon prvih taktova "Ako je..." prepoznao potpis labinskog acid barda Dina Santaleze. Je li to do produkcije, neobično simpatično programiranih bubnjeva ili jednostavno do muzičkog „potpisa“ koji posjeduju sve njegove kreacije, ne znam, vjerojatno nije ni bitno. Jedino što je bitno da je ona sonična rupa nastala gašenjem njegovog projekta East Ra napokon popunjena i to na najbolji mogući način. Lo fi estetika i slojevitost nasnimljenih traka nasljeđe je prijašnjeg projekta, no izričaj se ipak malo mijenja. Dalek je to odjek jednih Pearls Before Swine i sličnih čiji citati prolaze i transformiraju se putujući vremenom do danas. Ovdje nema mjesta za jeftin i pomodan revival garažnih zvukova i retro estetiku kojima smo preplavljeni. Jeder Zeit ihrer Kunst. Dakle, zvuk nema podrijetlo u garaži šezdesetih, nego je bremenit patinom labinskih podruma i blijeđenjem podlabinskih fasada.

Činjenica da je prvijenac Pridjeva izašao u jeku popularnosti naše kantautorske scene smatram pukom slučajnošću i fenomenom sasvim odvojenim od te čitave priče, bez obzira na to što glas muzici daju Nina Romić i Ivana Picek. Nekom neobičnom (al)kemijom između autorskog trojca nastaje jedan sasvim zaseban vokalni entitet, slojevi Nininih i Ivaninih vokala preklopljeni su u novu osobnost; u blagoj sinusoidi izmjenjuje se dominacija jedne i druge suptilno se pretapajući  te postaju jedan jedinstveni identitet Pridjeva. Glas se odvaja od lica, što zapažam kao jednu od najzanimljivijih (najčarobnijih, ako hoćete) tema u arhitekturi identiteta ove glazbe.

O lirici mi je pak najteže pisati, možda i nepotrebno. Katkad svjesno pretjerano tvrdim da su tekstovi u glazbi danas čak i nepotreban dodatak, neka vrsta rudimentarnog organa u većini žanrova, te ih sasvim nepotrebno otpisujem. U doba bombardiranja informacijama pokušavam se riješiti svih viškova. S Pridjevima nije tako. Usudio bih se čak i pretjerati i zaključiti da je u ovom slučaju sva ona mistika koncentrirana upravo u lirici „iz koje će ljepota bježati ko jato preplašenih ptica“.

Glazba Pridjeva postoji i živi van vremenskog okvira, van pomodnih valova silovanja garažnog zvuka, van folk pokušaja zagledanih u prošlost, van bistroa na rubu šume, van kraljica s akustičnim gitarama, van vinilnog fetišizma, kariranih košulja, debelih naočala, tankih guma, telecastera, knjiga s Hrelića, nakita od pleksiglasa, sažvakanih kazeta, heštegova, ljetnih festivala... Pridjevi su činjenica jednog stanja uma, dijete inspiracije, slobodna od mjesta, gluha na diktat vremena.

Kao takvi čista su, zaokružena i potpuna cjelina.