Otkako je pot liste, momci iz benda BOAT objavili su već, evo, treći album. No, o njima na ovoj stranici nećete naći ni slova. Da stvar bude jasna, to smatram prvenstveno vlastitim propustom. Nisam siguran, možda sam ih u nekom tekstu spomenuo kao referencu, kao poveznicu, ali o albumima ništa, a sada je, s njihovim novim izdanjem došao čas da se ta pogreška ispravi. Posao mi neće biti previše težak i za njega postoji debelo opravdanje budući da je riječ o stvarno sjajnoj ploči, jednoj od onih koje već nakon prvog slušanja, sasvim nesvjesno, upisujete u katalog onih koje vam nešto znače.

A ima BOAT još albuma koji mi nešto znače. Itekako. Prvi njihov koji sam slušao bio je predivni, ležerno razigrani i povremeno urnebesno duhoviti "Let's Drag Our Feet" iz 2007. koji je zvučao kao da je Malkmus upoznao neke lokalne klince koji su mu se jako svidjeli i čije mu je društvo nevjerojatno odgovaralo pa je ostavio stari život i okrenuo s opijanju i napušavanju s njima, a onda su, nakon nekog vremena, u potaji i iz čistog užitka, svi zajedno odlučili snimiti pop ploču na kojoj je njegov utjecaj očit, ali nije presudan, jer je od njega važniji taj bedasti život koji živimo i s kojim ponekada ne znamo što bismo, a koji, u svim svojim nijansama, bile one sive ili šarene, curi baš iz svake note i svakog tona, iz svake riječi na ovom albumu. Uvijek me čudilo kako nešto toliko krasno nije naišlo na širu recepciju, kao da na svijetu postoji previše glazbe koje je istovremeno blesava i vrlo inteligentna, duhovito opuštena, zaigrana i neozbiljna, a opet tako savršena u toj svojoj iskrenoj, proživljenoj ležernosti iako, potpuno je jasno, baš takve glazbe najviše nedostaje u moru pretencioznosti s jedne i lijenosti i nedovršenosti koja se prodaje pod lo-fi s druge strane.

Lani su BOAT objavili vrlo simpatični "Dress Like Your Idols" o kojemu nisam pisao iako sam možda trebao, a čiji je cover bio direktno odavanje počasti njihovim uzorima. Kada sam ga zalijepio na svoj Facebook profil i obećao pivo onome tko prvi pogodi naslovnice svih citiranih albuma to je bio neizravan povod i inspiracija za seriju izvanrednih plakata za Žur koje je agilna Željkica radila s neviđenom spretnošću i razumijevanjem materije.

I tako stigosmo do tekuće godine i ukupno petog BOAT albuma. Sviđa mi se što su sve izvore od kojih su baštinili komadiće svoje zvučne slike stavili na naslovnicu prošlog albuma pa na to ne moram trošiti riječi. Uglavnom, dobra je stvar što se ništa nije promijenilo. I dalje zvuče kao da Malkmus u potaji s njima pije i puši travu i onda se hvataju instrumenata i rade pjesme koje su naizgled male i nevažne, ali kada ih poslušate nekoliko puta shvatite da bi vam vrlo lako mogle postati važne, baš jako važne.

Jedino što su u međuvremenu odrasli pa ih sada to odrastanje malo muči, ne znaju kako da mu pristupe, kao da ih je iznenadilo. Hoće to ako dane provodiš u cuganju i duvanju. Čak i s Malkmusom.

Isti bend koji je imao neponovljive, ludo zabavne i pamtljive pjesme o potajnoj zaljubljenosti u to kako netko pere ruke nakon što iznese smeće, o prodaji posljednje gitare kako bi se kupilo nešto za jelo i nešto u čemu će se to jelo pripremiti, o jedenju nachosa s vlastitom majkom sada kaže 'On the day that I turn 33, I'll be eating nachos, but it won't be with my Mom, it will be with you!'

Isti bend koji je nekada pjevao 'When I grow up, I want to be, an old-fashioned music man, when I grow up, I want to tour, Europe and Japan, when I grow up I want to be in a succesful band!' sada kao da se riješio takvih ambicija pa lijeno pomireni s vlastitom autsajderskom pozicijom govore o stvarima koje muče sve ljude na ovome svijetu, bez obzira bili oni u bendu ili rade u polju, bez obzira jesu li Amerikanci, Europljani ili Japanci, govore o starenju, prolaznosti i o smrti, ali, srećom, i tim temama pristupaju s nekom bezbrižnošću pa iako se osjeti da su strahovi i sumnje iskreni i duboko proživljeni opet vam nekako bude lakše. Stvarno, ima nešto jako utješno u ovom albumu.

Dobro, kada u "Inside An Aquarium", pjesmi o prometnoj nesreći, D. Crane otpjeva 'I was waiting at the hospital, for the test results to come back, with the full tank of oxygen, how many ribs did you crack' nešto u meni nepovratno umre, bez mogućnosti uskrsnuća, jer osjetim miris bolnice i sav užas koji prolazi, osjetim ga kao da o tome čitam u nekom naturalističkom romanu ili kao da sam i sâm u istoj situaciji, ali pojavi se malo svjetla kasnije, pomiješanog s užasom, očajem i spoznajom o vlastitoj (i svačijoj, uostalom) krhkosti, no ipak je to svjetlo, a prema svjetlu se ne smije biti strog ni ciničan, čak ni kada dolazi u tako zakukuljenoj formi kao što je 'You cryed when you realized, it was good just to be alive!'

Na to se sve svodi, na život i njegovo slavljenje i na 'Pretend to be brave! Afraid of meeting your grave? - Come on!' Kada to čujete otpjevano i odsvirano na ovaj način, s manijakalnom gitarom koja zavija, cvili, stenje, grebucka, poskakuje i meandrira, ali ipak uspijeva isporučiti ubojitu melodiju, možda spoznate da i strah od smrti može biti pohvala životu, a od te spoznaje nema baš puno boljih stvari na svijetu.

Samo dvije od dvanaest pjesama su dulje od tri minute i ma koliko se površnim činilo, mene to posebno veseli. Volim kratke forme, nema potrebe za razvlačenjem. Jebeš poruku koju moraš prenositi pola sata, jebeš pimplanje i otezanje, sve što je vrijedno može se sažeti u pop pjesmu od dvije i kusur minute i ako to rade majstori, a vaše uši, mozak i srce su spremni i otvoreni, nemojte se začuditi ako budete dobrano protreseni, a vaš život doživi korjenite promjene.

Promjene su nekada dobre i treba im težiti. Upozorite obitelj, prijatelje, rodbinu i partnere. I ne zaboravite se praviti hrabrima. To je od presudne važnosti.

www.boat.ohnodisaster.com