pot shots Xabier Diaz, The Gloaming, Oratnitza, Dimitris Mystakidis
XABIER DÍAZ E ADUFEIRAS DE SALITRE – The Tambourine Man (Musicas de Salitre 2015.)
Ima nešto magično u galicijskoj tradicijskoj glazbi. Poslušajte bilo kojeg od tamošnjih glazbenika koji svoj stil zasnivaju na tradiciji i vrlo brzo ćete postati 'omađijani'. Ako, pak, do sada niste imali priliku čuti nešto slično, savršena vam je prilika da krenete s „The Tambourine Man“. Xabier Díaz se tradicijskom glazbom bavi više od 20 godina, a s raznim sastavima je objavio mnoštvo albuma. Posljednji od njih, „The Tambourine Man“, potpisao je zajedno sa ženskim udaraljaško-pjevačkim ansamblom Adufeiras de Salitre.
A ovaj album je pravo blago. Minimalistička glazbena podloga (udaraljke, hurdy-gurdy, harmonika, violina) u kombinaciji s Díazovim sjetnim glasom i prelijepim vokalima Adufeiras de Salitre iz pjesme u pjesmu vas uvode u taj čudesni svijet galicijske glazbe. „The Tambourine Man“ je jedan od onih albuma koji se tiho ušuljaju u vaš svijet, a onda iz njega nikako ne žele izaći. Teško je odvojiti se od ovako dobrih pjesama.
THE GLOAMING – 2 (Real World 2016.)
The Gloaming su posljednjih nekoliko godina jedno od češće spominjanih imena što se britanskog folka tiče. Osnovana 2011., ova supergrupa s pet iskusnih folk glazbenika svojim je prvim albumom, objavljenim krajem 2013., oduševila sve zaljubljenike u ovakvu vrstu glazbe, a s njegovim je nastavkom potvrdila da se radi o iznimno kvalitetnoj skupini glazbenika. „2“ je objavljen prije mjesec dana, a i ovaj put su The Gloaming sva bazirali na tradicijskim pjesmama, reelovima i jigovima. Sjajni sean-nós pjevač Iarla Ó Raghallaigh sve nosi svojim predivnim vokalom, a glazbena je podloga bazirana na međuigri klavira i violina, odnosno fiddlea i hardanger d'amorea. Na albumu praktično nema udaraljki, ali vas ova glazba toliko zaokupi da ćete tu činjenicu spoznati tek nakon nekoliko slušanja.
Irska tradicijska glazba nije samo ono što nam prezentiraju The Dubliners, The Pogues i sva sila bendova koji su svoj stil naslonili na irske vesele, poletne pjesme. Ne, irska je glazba i ova koju izvode The Gloaming – mistična i smirena. Dovoljno je čuti samo uvodnu „The Pilgrim's Song“ ili fantastičnu „Cucanandy“ da shvatite kako The Gloaming s razlogom dobivaju svu slavu od svjetskih medija. Na ovako nešto ne nailazi se svakog dana.
ORATNITZA – Folktron (Selfreleased 2015.)
Zanimljiva je grupa ta Oratnitza. Ovaj bugarski kvartet svoj je glazbeni izričaj izgradio na fusionu bugarske tradicijske glazbe, mnoštvu dionica na didgeridoou i organski izvedenih dubstep/hip hop/drum n bass ritmova. Sve ovo u opisu zvuči zanimljivo, a u konačnici je i sjajno izvedeno. Odlično aranžiran i produciran, „Folktron“ uistinu predstavlja jedno novo viđenje istočnoeuropske glazbe, a još jednom pokazuje da su tradicijski ritmovi i melodije podatni za različite interpretacija, pa i one prilično nespojive. Prilikom prvog slušanja sve to će vam možda zvučati dosta strano, ali ćete vrlo brzo cupkati u Oratnitza ritmovima.
Sjajne „Stepil Dobri“, „Gano, Gano“ i „Hubava si, moya goro“ možda prednjače, ali ovaj album je sjajan upravo zbog svoje ujednačenosti. „Folktron“ će vas zaintrigirati i zabaviti, a Oratnitzu su potvrdili kao jednu od zanimljivijih grupa iz istočne Europe.
DIMITRIS MYSTAKIDIS – Esperanto (Fishbowl 2015.)
Rebetiko glazba je posljednjih godina doživio veliki revival. Ova glazba je specifična po tome što se izvodila uglavnom u urbanim, a ne u ruralnim sredinama, a kako su rebetiko glazbenici često bili buntovnici, a i teme pjesama se često nisu sviđale strukturama na vrhu države, tako se oko rebetika često vezivala sintagma 'pobunjeničke glazbe'. Kad je već tako, onda nije ni čudno da je dio modernih grčkih anarhista glazbene podloge na svojim partyjima vezivao uz rebetiko, ali i da je ovaj stil 'odlično prošao' u trendu kopanja po tradicijskoj glazbi iz cijelog svijeta. Posljednjih godina nekoliko je grčkih izvođača sasvim zasluženo dobilo svjetsku slavu.
Jedan od njih je i Dimitris Mystakidis. On je, osam godina nakon hvaljenog „16 Rembetika Songs On The Guitar“, krajem prošle godine objavio novi album pod nazivom „Esperanto“.
Nije se Mystakidis odlučio prepjevati rebetiko pjesme na esperanto već je ovaj naziv upotrijebio kako bi dočarao ulogu koju gitara ima u ovim pjesmama – kao što je esperanto neutralan jezik pogodan za komuniciranje raznih naroda, tako je i gitara neutralan instrument koji se koristi na cijelom svijetu, odnosno kojeg 'razumiju' ljudi sa svih paralela i meridijana. I zbog toga se potrudio da na najbolji mogući način pjesme, originalno skladane za buzuki, prearanžira za gitaru.
I u tome je definitivno uspio. Ovih 16 pjesama, originalno snimljenih između 1939. i 1962. još jednom pokazuju svu ljepotu rebetiko glazbe, a u tome su Mystakidisu pomogli i tamošnji glazbeni velikani koji su gostovali na vokalnim dionicama. „Esperanto“ će sve zaljubljenike u rebetiko još jednom podsjetiti o kakvoj je sjajnoj glazbi riječ, dok će one osjetljive na buzuki natjerati na upoznavanje s ovim glazbenim stilom. A sam Mystakidis je na njemu još jednom dokazao da se radi o gitaristu koji je u stanju odsvirati praktično što god mu padne na pamet.
www.dimitrismystakidis.gr
www.dimitrismystakidis.bandcamp.com
