pot shots Wesley Wolfe, The Rosebuds, The Rural Alberta Advantage
Uvijek bude isto. Uvijek ima albuma iz lanjske godine koje često slušam i koji mi s vremenom počnu mnogo značiti, ali ih, iz mnogobrojnih razloga ili iz mnogobrojne kombinacije različitih razloga, nisam predstavio iako znam da to itekako zaslužuju. I onda me uvijek izjeda grizodušje, mislim da nisam pravedan prema glazbi, a ne biti pravedan prema glazbi je jako, jako loše. Za ten, zube i za karmu. Zato sada pokušavam ispraviti nepravdu, reći koju o tri albuma iz 2014. koji i dalje žive sa mnom, tri albuma koja bi, da je bilo više sreće, razuma ili ukusa, bila vrlo visoko ne samo na našoj ljestvici najboljih prošlogodišnjih izdanja, već i na svim ljestvicama prošlogodišnjih izdanja uopće.
Wesley Wolfe – Numbskull (Tinderbox Music, 2014.)
.jpg)
Najbolji album iz prošle godine. Sasvim sam ozbiljan. Ako se svijet prije dvije godine oduševio Mikalom Croninom, a jest, onda nema razloga da se sada još i više ne uzbudi oko mladog gospodina Wolfea jer to je glazba na istom tragu, list sa iste grane. Prekrasne gitarske melodije po kojima su ravnomjerno i s mjerom razbacani pop i noise uresi, pjevanje kojem se poželite priključiti još dok traje, glas koji stvara instant privrženost i briljantne tekstualne minijature koje nisu rezultat dugotrajnog rada, pisanja i brisanja, već djeluju kao sasvim iskreni komadići njegove duše, olako izbačeni, onako pankerski, bez previše razmišljanja.
Wollfe pjeva o nesretnoj ljubavi, o tome kako nitko ne zna smisao života, o strahu od smrti i o tome kako su njegovi najbolji dani već proživljeni. Kaže i koju o tome kako je nekoć sanjao o uspjehu, ali on ionako rađa samo seronje. Uobičajene teme, dakle, ali on im pristupa na način koji možda nije nešto posebno nov ili originalan, ali je duboko proživljen i do kraja autentičan pa ga se sluša kao nešto do sada neviđeno.
Osjeti se da je Wolfe odrastao na istim bendovima na kojima smo odrastali vi i ja, jasno je da mu gitarski američki indie mnogo znači, ali ono najbolje od svega jest činjenica da od svojih idola ne samo da ne posuđuje, već se s njima može ravnopravno nositi. U deset pjesama i nešto manje od 34 minute Wolfe me uspio podsjetiti na ono što volim u glazbi i na to zašto volim glazbu, a ja volim da me se na to podsjeća. U tome je smisao.
The Rosebuds – Sand + Silence (Western Vinyl Records, 2014.)
.jpg)
Prema Rosebudsima sam možda bio i najnepravedniji jer ovo nije njihov prvi album koji sam gotovo zaobišao. Volim ih jako, istinski, još tamo od 2005. i odličnog albuma "Birds Make Good Neighbours" koji je u ono vrijeme predstavljao sve ono što mi je od glazbe trebalo, a ni danas nije baš previše daleko. Osnivači benda, Ivan Howard i Kelly Crisp tada su još bili u braku, ali ljubav je došla svome kraju, nepremostive razlike u karakteru, bit će, no grupu, na moju veliku sreću, nisu raspustili, već se na albumima koji će slijediti mogao pratiti tijek njihove veze i tijek raspada njihove veze. Voajeristički? Možda, ali takvo je barem malim dijelom uživanje u svakoj pravoj umjetnosti.
Ovo im je drugi album nakon rastave braka i prvi koji nije objavljen za Merge. Kako i zašto su se razišli s dobrim čovjekom Macom McCaughanom ne znam niti me pretjerano zanima, ono što mi je važno jest da se njihov zvuk i pristup glazbi nije nimalo promijenio. Za razliku od prethodnog albuma, koji je prekid dugogodišnje ljubavne (i bračne, jebiga) veze ispratio uglavnom čemernim tonovima koji su probijali čak i kroz življe pjesme, ovdje već možemo naći naznake sunca, a posebno u bržim pjesmama koje kao da balansiraju između pop estetike Beatlesa i igranja s naslijeđem sedamdesetih, a sve garnirano diskretnim mrvicama R'n'B-a pa čak i funka.
Ovako napisano možda ne zvuči kao dobitna kombinacija, ali dopustite li Rosebudsima da vam pomiluju uške svaki će opis postati nevažan, uvući će vas istog trena u svoje krasne vokalne harmonije, u svoj osobni svijet koji dijeljenjem ne gubi na intimnosti, u svoju nježnu i mirisnu glazbenu viziju, u svoj rock koji se ne srami biti pop. Ne ide puno bolje od toga.
therosebuds.com
The Rural Alberta Advantage – Mended With Gold (Saddle Creek Records, 2014.)
.jpg)
Valja biti pošten i reći da je ovo najslabiji od tri dosad objavljena albuma ovog suludo energičnog, a pritom ništa manje osjećajnog kanadskog društvanca koje se odaziva na predugo ime The Rural Alberta Advantage (koliko im je to što su iz ruralne Alberta zaista prednost? – pitao je jednom Tonći Kožul), ali moram im posvetiti koju rečenicu jer mi je slušanje prethodna dva izvanredna albuma priuštilo toliko lijepih trenutaka da jedan blagi posrtaj ne može pokvariti sliku.
Sviđa mi se što nisu ništa mijenjali, išli su i dalje istim smjerom, onim zbog kojih sam se (a nisam jedni!) i zaljubio u njih, ali stvar je samo u tome da ovaj put isporučene pjesme jednostavno nisu toliko dobre. Da, istina, možda su si sami postavili ljestvicu mrvicu previsoko jer nakon nevjerojatnog prvog i dostojnog mu nasljednika čovjek opet očekuje neko čudo ili barem mini-čudo pa se kanda mrvicu razočara kada dobije samo odličnu rock ploču.
Da, da, ona klasična priča, da je netko drugi snimio ovakav album sada bismo ga dizali u nebesa, ali to su učinili oni od kojih smo očekivali više. Je, zaista je tako, ali kao što sam već rekao, tu jednostavno nema dovoljno pjesama koje bi me izbacile iz ravnoteže, pjesama zbog kojih u tramvaju ostajem bez zraka u plućima, pjesama zbog kojih stajem na sred ceste. Ima dobrih pjesama, ali niti jedna od njih me ne uznemiruje, niti jedna ne tjera suze na oči, niti jednu ne želim vrišteći podijeliti sa svijetom.
Nastavili su lijepu tradiciju imenovanja jedne pjesme po gradiću iz svoje države (ovaj puta "Vulcan, AB") i nastavili su sa svojim očaravajućim spojem prenaglašenih emocija, pitkih melodija i razvaljujućih ritmova, ali su malo ostali kratki u pravoj proživljenosti, onoj kakva je krasila prva dva albuma. Ne mogu im to zamjeriti, jer isti je to bend i ovo je album koji unatoč svim manama pripada u sam vrh lanjske produkcije, ali da je sitničavi ja htio da je on bolji (i da zna da je mogao i mora biti bolji), to je isto istina.