NAĐA – Venus in Gemini (Self-released, 2016.)

U posljednje sam se dvije godine mnogobrojno puta vračao na njezin SoundCloud profil poslušati tu jednu jedinu usamljenu pjesmu, eteričnu minijaturu "Someone New" koja je sa svojih minutu i dvadesetak sekundi zvučala kao nekakva fatamorgana, šturo obećanje da bi se kad-tad desiti nešto veliko. Isti broj puta sam po drugim profilima provjeravao da li će se novosadska kantautorica Nađa Vračarić napokon javiti i predstaviti nekim dužim izdanjem.

Nakon što je dijelila pozornicu s Ninom Romić, Anom Ćurčin, Lovley Quinces, Dojo i drugima autoricama iz regije, Nađa je nakon tri godine potrage napokon izdala svoj prvi EP na kojem se osim nove verzije već spomenute "Someone New" nalaze još tri pjesme.

Ona često spominje St. Vincent, a meni na pamet padaju Jeffa Buckley iz ranih Sin-é dana, prvijenci kantautorice MacKenzie Scott aka Torres i onaj davni odbjeglog regionalnog junaka Zhela. Iako "Saint", "Drunk", "Someone New" i "Venus in Gemini" zvuče kao skice i natuknice albuma koji bi se trebalo desiti iduće godine, njezini glas i tehnika sviranja gitare najava su nečega puno većeg od minijature s kojom smo živjeli posljednje dvije godine. (Dražen Smaranduj)

SUNBURST – Ave Africa: The Complete Recordings 1973-1976 (Strut Records, 2016.)

Ovakve kompilacije ti uvijek izmame osmijeh na lice. Koliko god je posljednjih godina objavljeno raznih kompilacija koje na ovaj ili onaj način pokrivaju afričku glazbu od prije nekoliko desetljeća, uvijek se nađe neko novo izdanje koje vas obori s nogu. "Ave Africa" je jedno od takvih.

Strut Records ne treba posebno predstavljati, izdavačka je to kuća koja već godinama sustavno i analitično radi na predstavljanju (uglavnom) afričkih izvođača, a ovom prilikom su se 'uhvatili' tanzanijske grupe Sunburst, još jedne od onih koje se nazivaju 'najbolje skrivanom afričkom tajnom'. A i ovaj put je ta definicija istinita.

U gotovo dva sata "Ave Africa" je obuhvatila sve ono što su Sunburst radili u Tanzaniji 70-ih godina prošlog stoljeća, a rezultat je impresivan. Teško ćete naći lošu pjesmu među ovih 28 komada, koliko se nalaze na CD/download izdanju, a ovaj afro rock/funk/beat će vas još jednom osvijestiti koliko je ova 'naša', zapadnjačka verzija iste glazbe iz istog vremenskog razdoblja u stvari dosadna. (Emir Fulurija)

SHABAKA AND THE ANCESTORS – Wisdom Of Elders (Brownswood, 2016.)

Shabaka Hutchings je postao nezaobilazno ime londonske (ne samo) jazz scene. Posljednjih nekoliko godina ovaj sjajni saksofonist radio je u mnogim projektima poput Sons Of Kemet, Melt Yourself Down ili The Comet Is Coming, kojeg smo imali priliku gledati i na ovogodišnjoj Drugoj Godbi, a teško je uopće pokušati pobrojati sve projekte na kojima je gostovao (mi smo se nedavno spomenuli novog albuma Anthonyja Josepha gdje je Hutchings odigrao ulogu 'prvog saksofoniste'). Sada se pojavio njegov prvi album potpisan, barem djelomično, s osobnim imenom.

Shabaka and The Ancestors je projekt nastao u Južnoafričkoj republici s tamošnjim jazz glazbenicima predvođenim trubačem Mandla Mlangenijem. Cijeli "Wisdom of Elders" je snimljen u jednom danu, objavljen je za izdavačku kuću Gillesa Pettersona, a glazbeno nudi svojevrsnu afro-jazz kombinaciju s povremenim 'ubacivanjem' karipskih utjecaja.

Na papiru to izgleda zanimljivo, a uvodna, 13-minutna "Mzwandile" nagovještava da bi se moglo raditi o sjajnom albumu. Vrhunska međuigra dva sjajna instrumentalista s afričkim napjevima dok u pozadini ostatak benda nadograđuje i razgrađuje osnovni zvuk, jednostavno uvlači slušatelja u cijelu priču. No, nažalost, to je uvjerljivo i najbolji trenutak albuma. Sve poslije toga postaje malo dosadnjikavo, bez pravog izazova i uzbuđenja. Kao da je taj kreativni trenutak sessiona zabilježen u "Mzwandile", a sve ostalo je bilo samo popunjavanje minutaže. Možda bi bilo bolje da su malo duže radili na cijeloj priči. (Emir Fulurija)

Nada Surf - Peaceful Ghosts (City Slang, 2016.)

Nada Surf nikada nisu bili veliki bend. Iako se nekome tako može činiti, teško je uopće tvrditi da imaju kultni status. Bend danas živi samo zbog najvjernijih fanova, onih zbog kojih Matthew Caws i dugogodišnji vjerni drugovi Daniel Lorca i Ira Elliot već dvadesetak godina u više-manje pravilnim razmacima redaju albume. Mogli bismo reći da su to mahom slična izdanja, banalne pop pjesme koja već dugo nemaju veze s predznakom alt-, one kojima bi prirodno mjesto trebalo biti na soundtrackovima američkih teen serija kao što su The O.C. i slične.

S druge strane teško mi je zamisliti život bez tog benignog klišeja, kontrolirane doze iznuđene normalnosti s kojom nas Nada Surf podsjećaju da život nije baš toliko kompliciran koliko si često umišljamo. Baš zato zvuči pomalo neprimjereno kada se takav bend odluči snimiti live album u pratnji simfonijskog orkestra. Većina njihovih pjesama zvuči obično i predvidljivo pa bi svako njihovo dodatno dotjerivanje moglo zvučati suviše nakaradno.

No, "Peaceful Ghosts" je u većini slučajeva ipak uspjeli projekt. Martin Wenk iz Calexica i kompozitor Max Knuth pobrinuli su se da orkestracije budu umjerene, a stvari najbolje klapaju na baladama kao što su "Comes a Time", "Blonde on Blonde" ili "Inside of Love". Možda zvuči pomalo bizarno, ali ponajveće iznenađenje je slušati Cawsa koji između svake izvedbe objašnjava kako su nastajale te jednostavne pjesme. Element na koji u 2o godina praćenja benda nikada nisam računao ni tražio, ali koji mi kao tihom i vjernom obožavatelju ipak daje neku novu dimenziju. Nema tu ničega spektakularnog i mudrog. Samo komadići konteksta koji (životu) daju širi smisao. (Dražen Smaranduj)

"Rushing"