Pot Shots Goat, 40 Watt Sun, Johnny Dowd, Cocaine Piss
GOAT- Requiem (Sub Pop, 2016.)
Ne događa se baš često da me neka pjesma potpuno šokira, odnosno ostavi bez teksta, a to je bio slučaj s "Union Of Sun And Moon", prvom pjesmom s albuma "Requiem" švedske grupe Goat. Taj suludi spoj psihodeličnog roka s uvodnim tradicijskim napjevom i kasnijom sjajnom dionicom na neidentificiranom drvenom puhačkom instrumentu, uistinu ostavlja bez daha. Nećete ovakvo nešto čuti baš previše često. Dapače.
I kako to već biva u ovakvim situacijama, navlakuša na jednu pjesmu se prenijela na ostatak albuma, a onda malo i na prethodne radove jer, nije mi teško priznati, na rad ove grupe do sada nisam obraćao pažnju. A trebao sam. Ova skupina maskiranih glazbenika iz švedskog gradića Korpilombolo je uistinu autentična u svom izričaju. Ima tu povremenog šaranja po tradicijskim melodijama i ritmovima ne samo iz Švedske, već iz cijelog svijeta, ali ipak sve kreće i završava s psihodeličnim pejzažima. Ponekad to zna baciti na Animal Collective i prilikom slušanja "Requiema" sam znao pomisliti na Porno For Pyros, ali u osnovi su uistinu originalni i sjajni. (Emir Fulurija)
40 WATT SUN - Wider than the Sky (Radiance Records, 2016.)
Patricku Walkeru trebalo je pet godina da se vrati s novim albumom benda s kojim je započeo novo glazbeno putovanje nakon što je 2009. raspustio doom metalce Warning. Bilo je odmah jasno da novi bend 40 Watt Sun zvukom i izričajem na prvijencu "The Inside Room" najviše duguje doomerskom nasljeđu, ali Walkerova se vizija već onda drastično udaljavala od postulata Sabbatha, Candlemassa i Saint Vitusa. Iako su se među usporedbama već onda isticali Neil Young (naročito njegova Ditch trilogija) i Sun Kil Moon, onda je još uvijek bilo pristojno 40 Watt Sun svrstati uz bok novih doom klinaca u usponu (Pallbearer).
Na novom "Wider than the Sky" je više nego jasno da Walker totalno zamjenjuje doom sa slowcoreom. Ovako nekako sam zamišljao zajednički album Marka Kozeleka i Justina Broadricka prije nego me konačni rezultat njihove suradnje početkom godine ipak dočekao nespremnog. Doduše, 40 Watt Sun više ne zvuče onako monumentalno i organski kao na prvom albumu. Walkerove spore ispovijesti sada su ravne i pomalo jednolične, zahtijevaju od slušatelja dodatnu koncentraciju i mir, onaj spokoj u kojemu će tuga biti teška i stvarna samo ako joj to dopustimo. Štata. "The Inside Room" nije pružao takvu (proračunatu) slobodu. (Dražen Smaranduj)
JOHNNY DOWD – Execute American Folklore (Mother Jinx Records, 2016.)
Ako postoji perverzna muzika, to je ova, Johnnyja Dowda. Neko je njegovu muziku iz meni nedokučivih razloga nazvao alternativni country. Ima natruha tog pravca u muzici Johnnyja Dowda koliko danas u potocima Crnih Brda, domovine Lakota Siouxa, ima zlatnog praha. Zato je mnogo više prisutan funk u vidu prenaglašenog basa, rap kao bujica verbalnog izričaja i ekperimentalna muzika koja se čuje u obliku različitih neprijatnih i poluprijatnih zvukova proizvedenih sintisajzerom. Ima i gitarskih sola koje ne bih žanrovski svrstavao. Kako sve to zajedno zvuči? Kao nešto što se neće dobro prodati ali hoće privući radoznalog slušaoca otvorenog za eksperimentisanje. Jer, kolikogod da Johnny Dowd spaja nespojivo, on ima groove. Dakle, radoznali slušalac otvoren za eksperimentisanje, zahvaljujući grooveu koji kao da prave William "Bootsy" Collins i John "Jabo" Starks iz neprevaziđenih J.B.’s-a, moći će nekako da proguta operetski soul ženski vokal i iscepkani solo na trubi praćen ritam sekcijom u pesmi "Mr.Muggles". Ona uplivava u sledeću, "Rhumba In The Park", koja je stvarno rumba, a samo zvuči kao da je pevana od imitatora Boba Dylana koji imitira Frank Sinatru. Ta je nakalemljena kao krivo srasla fraktura za "Whiskey Ate My Brain" koja počinje kao dijalog mister Dowda čiji je vokal propušten kroz telefonsku slušalicu sa dvadesetprvovekovnom inkarnacijom neke vokalne girl-grupe iz šezdesetih a završava se gitarskim solom dostojnim Frank Zappe u njegovim najluđim trenucima. Pošto se ispostavilo da nisam ni radoznao ni otvoren onoliko koliko sam mislio, tu se za mene ova egzekucija američkog folklora završila. Ali Johnny Dowd nije tako lako odustao, nastavio je da mu zadaje udarce još dobrih petnaestak minuta do završnog udarca, naslovne pesme. I kada smo mislili da je sve gotovo, američki folklor je opet promolio svoju ružnu glavu u završnoj "A World Without Me". Ta bi bila skoro dopadljiva pop pesma (jer i pop jeste američki folklor!) da gitara nije sve vreme poklapala melodiju jednim istim prebučnim rifom. Kao što kaže njen refren: "Eh, Johnny, Johnny, moraš da ideš". Bolje ti nego ja! (Srđan Strajnić)
COCAINE PISS – The Dancer (Hypertension Records , 2016.)
"The Dancer" belgijskih nojzera, crust pankera i generalno napižđenih osoba Cocaine Piss arhetip je jebeno ljutitog albuma kojemu se sama forma glazbe raspada pod naletima agresije usmjerene prema svemu i svima. Skup od četrnaest skladbi u 22 minute funkcionira kao transkript neobuzdane, neuredne struje svijesti umočene u svijet čiji smrad prodire i čija se sluz cijedi iz svih pora. Ma koliko se trudili sami ga sebi prikazati racionalnim i pravičnim. Gadni antipod gadnom establišmentu, svakodnevnom seksizmu i svim ostalim sranjima. E da, snimio ga je Steve Albini. (Antonio Pošćić)
