Po prirodi sam dosta flat, relativno neentuzijastičan, ne iskazujem pretjerano oduševljenje, mrzim lažne high-fiveovei zagrljaje i slične tričarije. S druge strane, na koncertima Chresus Jista bit ću u prvom redu i plesati i pjevati kao tinejdžerka na svoju najdražu supergrupu. Zašto? Zato jer me odavno neki bend nije osvojio tolikom jednostavnošću, pjevnošću i apsolutno savršenim doziranjem elemenata u svojim kao otrov kratkim i prljavim garage pop himnicama! Dokaz više da nadilaze čitavo more danas popularnih retro garažnih brijača je i ovo izdanje, koje je Goran Lautar u jednom zagrebačkom prostoru snimio uživo, analogno, direktno na traku. Ne samo da su izbjegavši studijske uvjete, svu plejadu digitalnih efekata koji čine vašu novu snimku čim starijom, uspjeli doseći ideal garažne produkcije nego su u tom tankom i neušminkanom tonu dokazali da u kojim god uvjetima svirali i stvarali mogu doseći, pa i nadmašiti ne samo sve ostale nego i vlastitu odličnu studijsku snimku. Da ne bi stalo na tome, ovo izdanje donosi više angažmana basistice Ljube za mikrofonom kao i fenomenalno gostovanje Darije i Akija iz Modern Delusiona na backovima.Viva la filth!

MNJENJE – Zubima po ljudima (Selfreleased 2014.)

Tko je god imalo zagrebao u predivan svijet balkanskog  podzemlja, onog hardcorepunk, a ne mafijaškog, nije mogao ne susresti se s imenima poput Unision, Let's Grow, Jaibo, 36 Daggers i drugih odličnih eksponenata srpske hardcore (i one s prefiksom post) scene. Upravo neki od momaka iz tih bendova okupili su se pod imenom Mnjenje i nakon nebrojenih kilometara ceste, potrganih žica, sažvakanih traka i nevaljalih kablova, odlučili stvarati naizgled drugačiju glazbu. Uživo sam ih gledao tri puta kroz kratak period od nekih pola godine, svakog puta bi djelovali sve snažnije, veće, uvjerljivije. U nekom uzaludnom pokušaju da ih opišem, kroz um mi prolaze pojmovi poput noiserocka kad slušam "Sve je pod kontrolom", hardcorea kad čujem početak "Foldera", psihodelija i kraut (mrzim taj pojam) kada ih uživo gledam kako razvaljuju legendarnu "Daće Bog", kada na red dođe "Zamisli tišina nezamisliva" i Stoletova manijačka mantra, više ne znam što bih mislio. Na kraju dana ipak mi se čini da Mnjenje svira hardcore, i to onaj isti 90's mid-tempo hardcore koji su i svirali pred 15-20 godina pod nekim drugim imenima. Isti ali malo drugačiji. Jedino, ne znam kada sam zadnji put čuo da netko toliko zdušno tuče taj bas kako samo Ilić zna. To je hardcore.

mnjenje.bandcamp.com/album/zubima-po-ljudima

HALFTONES – Halftones Is My Band (Selfreleased 2014.)

Ne sjećam se trenutka u kojem sam se prvi put susreo s istoimenim debi EP-jem Halftonesa,  no ono što je sigurno jest da sam se uhvatio kako odjednom iščekujem izlazak dugo najavljivanog prvog albuma, tada još pod imenom "Heavy Fiesta". Gotovo godinu dana prije izlaska dugosvirajućeg (imao sam osjećaj da me direktno provociraju a da i ne znaju) izbacuju genijalni singl "Sugar". Ne znam je li bi bilo pretjerano reći da taj singl predstavlja sve ono što Halftones jesu: opak spoj newwavea i odlično plesnog post punka iznad kojeg dominira specifičan Suzanin vokal. Vjerojatno me on svojom specifičnošću uvukao u cijelu tu priču otkrivanja brojnih, ali odlično jednostavnih slojeva koje je napokon donio "Halftones Is My Band". Zanimljivo je da su tokom nastajanja albuma u bendu gitaristi bili Filip iz gore spomenutog Chresus Jista i Bruno, svojedobno basist Mnjenja.  Toliko o beogradskom ping-pongu.  Halftones su zvukovno šarena, ali potpuno zaokružena cjelina, ne znam je li to moje mišljenje ili zapravo sugestija odlično deskriptivnog covera. Teško je izdvojiti neke specifičnosti u ovakvom zvučnom monolitu,  apostrofiranje bilo kojeg od elemenata nakon što su ovako odlično izbalansirani krajnje je nepotrebno. U tome i jest najveća snaga Halftonesa. 

halftones.bandcamp.com

PLASTIC SUNDAY - Komunikacija (Selfreleased 2014.)

Da ne bi sve bilo tako monotono u ovoj serijici recenzija, s oduševljenjem ću objaviti da Plastic Sunday iliti Plastična nedelja ne dolazi iz Beograda kao tri gornja benda, nego iz Niša, grada koji mistificiram otkada sam prvi put slušao Dobrog Isaka. Ipak,  Plastična nedelja ne povodi se za svojim dobrim uzorom (jedan je jedini i savršeni Isak i ne treba nam drugi), nego su zvukovno bliži onom fenomenu koji neki nazivaju novom srpskom scenom, i koji je iznjedrio bendove koje više ne treba predstavljati, a čini mi se da bi se Nedeljas ovim izdanjemmogla bez odveć problema uklopiti u taj kružok. Iako su znatno siroviji i bučniji u produkciji od nekih s kojima bismo mogli povući paralele, ne bježe od jednostavne i efektne pjevnosti u neobično androginom (pozitivno misleći) vokalu. Najsvjetlijim trenutkom ovog inače dosta intenzivnog izdanja čini mi se hitoidna "Na krovu neba sam", koja u trenutku postane još bučnija taman kada se čini da ne može biti kaotičnija. Ugodno sam iznenađen ovim Nišlijama koje sam otkrio slušajući Anatomiju zvuka, a preko kojih  sam prešao nekoliko puta ne preslušavši ih što zbog vlastite lijenosti (nekada mi se jednostavno ne da kopati) ili snobizma (kopam ako me zaintrigira cover). Nadam se da uživo rasturaju. Bolje im je da rasturaju.

plasticsunday.bandcamp.com/album/komunikacija

Post scriptum:

Čitajući i pregledavajući napisano u word dokumentu, shvatio sam da svaka od ovih recenzija ima 13 redova,  što će reći, dragi čitatelju, da imaš lažno zadovoljstvo čitanja ljudske riječi; zapravo one koja je pisana rukom Nečastivog.