(Ponovo Justin Broadrick! Unaprijed oprostite na neizbježnom pljusku imena i projekata)

Nije skroz istinita teorija da je Justin Broadrick svojim novim projektom JK Flesh raskrstio sa shoegaze metalom (jasno vam je da nepravedno zaokružujem ovu podžanrovsku klasifikaciju) kojeg je od 2003. stvarao pod imenom Jesu. No, nije bilo potrebno biti najvjerniji obožavatelj njegovog najpoznatijeg projekta nakon Godflesha da bi shvatili da se kroz nekoliko posljednjih godina poligon zvan Jesu podosta izlizao zbog autorove hiperaktivnosti ili bolje rečeno odluke da objavi sve što je odsvirao. Iako je generalno gledano svako izdanje mala priča za sebe, zbog prevelike frekventnosti obožavatelji su izgubili onaj moment iznenađenja koji slijedi nakon malo dužeg iščekivanja. Justin je s druge strane već u nekoliko navrata priznao da je zasićen prekopavanjem i preslagivanjem zvuka koji je uglavnom bio spor i mastan te istovremeno monumentalan i eteričan – razlika je u tome što je na počecima istiskivao utučenost i nelagodnu melankoliju, a kasnije sve više širio prostor za meditaciju i pomirenje.

Stvaranje pod imenom JK Flesh ne znači povratak na tamnu stranu (onu koju obilježavaju Techno Animal, Godflesh, Greymachine…), već samo način da se neka druga priča nakratko stavi u prvi plan. Jasno je da su reanimacija Godflesha i planovi za snimanje njihovog novog albuma utjecali na povratak nihilističkim korijenima, ali Justin napominje da to nikako ne znači da prestaju ostale aktivnosti. Sve se nastavlja dešavati simultano (već su u planu novi Greymachine, povratnički Godflesh i novi Jesu EP. Dok je Final jedna nevidljiva konstanta koju ne treba posebno najavljivati).

Novo izdanje "Posthuman" pod starim nadimkom kojega je Justin koristio dok je zajedno s Kevinom Martinom surađivao na industrial hip-hop projektu Techno Animal se zvukom i atmosferom nalazi uglavnom na suprotnoj strani onoga što nam već godinama predstavlja na projektima kao što su Jesu, Pale Sketcher i Final (u ambijentalnim epizodama).

(Da bi još malo zakomplicirali stvari, dodajmo da se na pola puta između te dvije struje može smjestiti nedavni projekt White Static Demon)

Ideja za izdanje je pokrenuta prije dvije godine kada ga je Kevin Martin upoznao s Steveom Harrisom koji stoji iza Cloaksa i vodi mali label 3by3 - Independent UK record label pushing provocative electronics. Obzirom da se Steveu svidjelo ono što je dvojac radio kao Techno Animal i Curse Of The Golden Vampire, bilo je logično da će Justin prihvatiti bilo kakva ponudu koja uključuje izdavanje još jedan od njegovih projekata.

Rezultat je mračna i zlokobna elektronika, kombinacija na koju su u istoj mjeri utjecali jungle/drum'n'bass, dub i hip-hop, ali i masni organski slojevi gitara i digitalno iščašenih vokala zbog kojih JK Flesh zvuči žilavije od Techno Animal. Predbacuju mu post-dubstep, a se Justin pravi da takav istup nema veze s trenutnom dubstep kuruzom i davanjem lekcije mlađariji. Iako njegov zvuk melje i tjera sve pred sobom, JK Flesh je za njega samo još jedan poligon za reciklažu i istraživanje, odnosno on kaže da je "Posthuman" na neki način fascinacija tamnom stranom dezorijentirane duše digitalnog doba. To je pozadinska buka digitalnog voajerizma, narcizama i egoizama. A čuvajte se ako sve to zapleše s paranojom, depresijom i beznađem. Da, doslovno zapleše! Jer koliko god ova glazba može izazvati nelagodu, nemoguće je ignorirati njezin neurotični groove (najbolji dokaz tome su stvari "Posthuman" i "Dogmatic")

Potpuno je krivi pristup ovaj materijal uspoređivati i konfrontirati s aktualnim dupstep vrludanjima. Justin definitivno ima dobar materijal za provokaciju i nadmetanje, ali mislim da je glavni cilj ove glazbe više provokacija ozbiljnog slušatelja, nego dokazivanje da neki novi trendovi nemaju stvarnu težinu i muda.

3by3.greedbag.com/jk-flesh