Možda vam se čini kao lako oboriv aksiom, ali činjenica je da je punk počeo kao ideja o individualnosti, o beskompromisnom zalaganju za pravo izražavanje svojeg viđenja stvari i ne uzimanja ičega zdravo za gotovo. Iskonski „Jebo ovo!“ ili „Neću se složiti s vama samo ZATO jer je vas puno!“.

I dok je punk bio odgovor na dosadan dinosaurus-rock koji je izgubio gotovu svu strast i vezu sa stvarnim životom, a njegova iskrenost je izvirala iz razloga što izvođači nisu imali što izgubiti (nije bilo potrebe muljat jer nisi imao koga), na gotovo identičan način hip hop je bio odgovor na nemoguće uvjete života manjina u S.A.D.-u. Kada si suočen s okrutnom, bezizlaznom stvarnošću kreiraj svoju. Ghetto superstar u izvornom obliku. Bez bling blinga i „kučki“, samo pljesak ruku za ritam i rime.

Oboružanim skromim instrumentarijem i voljom za vlastitim stvaralaštvom rođen je D.I.Y. (do it yourself uradi sam) mentalitet. Nedostatak muzičkog znanja nadomjestila je metoda pokušaja i pogrešaka, upornost i realizacija da svatko može predstaviti što želi, na svoj način. Nema pravila. Nema ekskluzive. Svi su mogli kupit polovne gitare ili par gramofona, spojit se na rasvijetni stup i radit tulume u kvartovskom parku. Svi su pozvani! Zajedništvo. 
Presudna stvar je bila tvoja volja, kreativnost i autentičnost.

Još se i danas neki sjećaju dana kada je Clash imao seriju koncerata u Bonds-u u New Yorku gdje su im predgrupa bili Grandmaster Flash and the Furious Five; kada se punk i hip hop našao pod istim krovom, U KUUUĆIIII!!!!
Iz takve kuće potječe i P.O.S.

P.O.S. ili Pissed Off Stef ili Promise Of Skill ili Piece Of Shit ili samo Stefon Alexander počeo je stvarati glazbu sa svojim punk bendom „Om“ prije nego što je 2001. osnovao Doomtree etiketu i kolektiv. Od tada se ovaj samouki gitarist, bubnjar, klavijaturist i MC orijentirao i na hip hop.

Njegova produkcija i izvedba bit će lako prihvatljiva svim ljubiteljima Anticona, Sage Francisa i Atmosphere-a pa je tako 2004. potpisao za Rhymesayers Entertainment. Njegove rime vrlo upečatljivo rasčlanjuju društvene odnose i položaj pojedinca u svijetu i nemaju simpatije prema mainstream hip hopu i platinastim felgama. Punk rock rodoslovlje je očito u izboru sempliranih gitara i organskim bubnjevima.

Ako ste misli da ljudi iz Minneapolisa samo sjede doma i čekaju proljeće ili izgledaju kao Brandon Walsh P.O.S. će vam na „Never better“ dati 15 razloga da razmislite opet. Naslovnica albuma, sama po sebi, zaslužuje pozornost jer izgleda kao da bi mogla biti iz Constellation Records radionice i razlog je zašto uopće sada čitate ovu recenziju. Mozgoiritirajući spoj Dave McKean metafizike i Ashley Wood fotorealizma podiže obrve i želju za približavanjem.
Kad sam već spomenuo Constellation moram istaknut da je podloga na „Purexed“ mogla lako bit nova stvar od Do Make Say Think.

Ostale podloge više manje idu u prilog onome da je manje više i da ti netreba peteročlani prateći bend kako bi prenio svoju virtuoznost. Možda je najbolje ovome posvjedočiti slušanjem „Savion Glover“. Osim što je stvar minimal, ima i skreč i totalno možeš popizdit na plesnom podiju. Spomene i Fugazi. Šta će ti više?!

Pjesma s najviše radio potencijala, „Goodbye“, ima poruku koju ćete rijetko čuti na radiju, naime, ne osvrći se sine i deri po svom. „Been Affraid“ prenosi svjedočanstvo zlostavljane obitelji, „Low Light, Low Life“ je g-funk za 21. stoljeće., a „Out of category“ sve govori bez da i počne. 

Cijelokupni dojam je apsolutni „..it ain't about keppin' it real, it's about keepin' it right“. Meni je to nekako uvijek najbitnije. Kako je jednom Fatlip rekao „ moraš biti džentlmen čak i kad huliganiš“, a tu čak ni huliganjanje ne dolazi u obzir

Negdje na albumu se čuje „..in us we trust..“ i to bi trebao biti slušateljev zaključak.
Punk. Hip hop. 
Iskrenost. Zajedništvo.