Baš nam nešto poput albuma "Kaiserschnitt", drugog izdanja njemačkog (black) metal dvojca Porta Nigra, paše uz atmosferu ovih dana u Hrvatskoj i Europi. Nagomilavaju se nekakvi crni oblaci, zvecka se oružjem, pale se zastave i pokazuju se očnjaci. Sve nas to budi iz uljuljkanosti u koju smo utonuli i prokazuje doba mira i sigurnosti, u kojem navodno živimo, kao ništa više od puke fatamorgane. Istovremeno se zaboravljena povijest ponavlja mimo nas i usprkos nama. A o čemu bi to u okviru takvog terroira mogli svirati i pjevati Porta Nigra? O nacističkim uspjesima i razvratu, naravno.

Da nije sasvim očito posprdne naslovnice albuma, našli bi se u čudu u pokušaju dokučivanja misle li to oni ozbiljno ili je njihova “posveta” megalomaniji i orgijastičnom zlu nacističkog režima u naponu snage zapravo krajnje i bezobrazno sarkastična. Jer najbolja je ona zajebancija koja je suptilna i za koju niste sigurni je li zajebancija. Uostalom, kako bolje neutralizirati i kritizirati ideologije i ljude koji se po definiciji smatraju vrlo ozbiljnima negoli ismijavanjem? S te strane, Porta Nigra pogađaju u sridu. Iako su definitivno svoji, pristup može blago podsjetiti na Laibach te još blaže na Rammstein, ponajviše zahvaljujući milozvučnom njemačkom jeziku na kojem pjevaju. Dakako, dakako, poznata je ljubav nas balkanaca prema tom jeziku kojeg vidimo kao apsolutni izraz njemačkog perfekcionizma i discipline. Vrlo ozbiljno i iskonsko strahopoštovanje i divljenje utkano u duh na svim razinama. Dok im se mi divimo, Porta Nigra brutalno poniru u autoironičnost, ismijavaju ideje “velike nacije” i subvertiraju dramatičnost i teatralnost nacionalističkog ponosa. Nećete pogriješiti ako izustite "Iron Sky" kao prvu asocijaciju s tom razlikom da, za razliku od šupljeg filma unutar parodijske ljuske, od tematike ogoljeni “Kaiserschnitt” ostaje odličnim albumom i umjetničkim djelom.

Materijal na ploči žanrovski pijano vrluda budući da su im bitnije atmosfere, namjerno pretjerane i zlokobne, negoli držanje nekog fiksnog stila i forme. Tako se i sam izdavač, suočen s bendovim stilističkim izletima lijevo i desno, odlučio za nonsens-kovanicu “dark metal”. Što je je, mračno je. Iako je temeljni zvuk benda uvijek u sferi black metala, često pomiješan s pankerskim elementima i puno pritajenog groovea, što ih čini bliskima npr. Atriarchu, ono što se ističe jest način na koji (uspješno!) iz pjesme u pjesmu usisavaju elemente martial folka, militarističkog rocka, heavy metala, burlesknog kabarea… Dovoljno je poslušati prve dvije stvari, "Die Mensur" s opakim martial-prizvukom i sludgeastu "Femme Fatale" začinjenu hevimetalskim vriskovima, da bi se shvatio tip eklektičnosti koji prakticiraju. Pravo je čudo koliko dobro taj miš-maš funkcionira. Isti bend da ima "In Stahlgewittern" koja ritmom oponaša strojnicu, art-rokersku “Mata Hari” i post-metalnu “Der letzte Ton” koju je slobodno mogao napisati i odsvirati Solefald ili Sólstafir? Ma odite spat’.

Zato kada sljedeći put budete razmišljali o Situaciji i kada vas počnu tištiti turobne misli, zavrtite “Kaiserschnitt” i opustite se. Stanje trajnog rata ionako je samo u glavama. Ako i dođe do najgoreg, barem imate savršeni soundtrack za postrojavanje novih vojski i odlazak u smrt sa smiješkom na licu.