U svakodnevnom se životu često nadmećem. Često sudjelujem u aktivnostima u kojima netko mora pobijediti, a netko drugi izgubiti. Ne, ne, nije to jeftina ili bilo kakva metaforika niti traljavo projiciranje ljudskih ili poslovnih odnosa na bojno polje, mislim na posve egzaktne stvari, mjerljive rezultate jer te aktivnosti su uglavnom sportovi (stolni tenis, šah, košarka) ili kvizovi. Kao i svatko, volim pobjeđivati, ali za razliku od mnogih, do pobjede mi i nije previše stalo. Mislim, naravno da igru počinješ s ciljem da pobijediš, ali sama igra meni je puno važnija od krajnjeg rezultata.

 

Nisam neki preveliki altruist niti zen majstor koji je otkrio tajnu svemira pa je uspio u onome što mnogi uzaludno pokušavaju, ali možda je trik u tome što sve te stvari doživljavam kao uglavnom nevažne, kao nešto oko čega se ne isplati opterećivati, kao nešto što služi isključivo zabavi, a možda ima i nešto u mojoj neambicioznosti koju i inače doživljavam kao problem. Neki bi to nazvali zaraženošću mediteranskim shvaćanjem života, a drugi slackerskim mentalitetom. Zapanjilo me kako neki ljudi koji misle da me poznaju (i, još gore, za koje ja mislim da me poznaju) vjeruju da je meni stalo do pobjede. Kako se krivo mogu protumačiti moja dokona izvikivanja jeftinih navijačkih parola mojoj ekipi kojima čak nije svrha podizanje atmosfere, već čisto dodavanje žara. Žara samoga. Da mi je zaista stalo do pobjede, možda bih se više potrudio. Vjerojatno da. I vjerojatno bih pobjeđivao češće. Samo da mi je stalo.

Jamesu Merceru također nije stalo. No, ponekad se čini da mu je previše stalo. To je to prokletstvo.

Ne želim povlačiti paralele, barem ne previše paralela, njemu glazba predstavlja puno više od onoga što meni predstavljaju sportovi i slobodne aktivnosti u kojima se amaterski okušavam kada mi vrijeme dopušta, on od glazbe živi i sve je na nju položio, a osim toga u tom njegovom sviranju i pjevanju nema pobjednika i poraženih. Ili ih se barem ne može odrediti na prvu.

Gotovo je svaka kritika ovog albuma isticala superiornu produkciju i iz nje su izvlačili svakakve zaključke koji su se najčešće svodili na onaj jedan uobičajeni da 'nema tu pjesama pa se stvar išla kompenzirati zvučnom slikom'. Kakva glupost, kakav promašaj! Pitam se jesu li ti ljudi slušali isti album kao i ja.

Je, da, na početku je zvučao prosječno i skoro mediokritetski, ali svako novo slušanje je radilo ono što činiti mora, ostavljalo je onu kukicu za koju bi se zakačila posljednja nit albuma i to klupko bi se opet krenulo namotavati, uvijek i iznova, po dva, tri ili deset puta dnevno, sve dok se ova kolekcija pjesama nije rasprostrla preda mnom u čitavoj svojoj punini i dok nije pokazala i dokazala sklad svoje cjelovitosti, svoju nenametljivu poetičnost i tihu melankoliju kroz koju tek ponekad, više kao dobar štos, nego kao nagovještaj nade, projuri svjetlucava raketa nabijena životnom energijom.

Meni se čini da je Merceru svejedno. Da je napravio album po svome guštu. Onakav kakav bi on htio slušati. Kritičarima je to teško shvatiti, pa nije bilo novog Shins albuma pet godina, Broken Bells su bili sjajni, ali i oni su prošlost, ovaj album se iščekivalo s nestrpljenjem, u glazbenom svijetu se stalno moraš potvrđivati, konkurencija je velika i nemilosrdna, zaborave te ako nisi tu, ako nisi prisutan i sve tako. Da, i? To su razlozi zbog kojih bi se trebalo potruditi, to su razlozi zbog kojih treba srljati prema pobjedi? Možda i jesu, ali ako slušate ovaj album onako kako sam ga ja slušao čut ćete da ta radost skladanja i sviranja još uvijek debelo preteže nad željom ili potrebom za pobjedom. Mene to obara s nogu.

Od brujećeg gitarskog popa, preko skakutavog ludila pustopašnih klavijatura pa sve do naoko jednostavnih akustičnih numera koje bi pristajale i na "Chutes Too Narrow", ovaj album ima sve ono zbog čega sam Shinse volio nekada, ali dodao je našoj ljubavi i poneku novu sitnicu, a sve lako, bez truda.

Bio sam skeptičan, priznajem. Bio sam nevjernik, priznat ću i to. Onda sam se prepustio i shvatio sam da je Mercer ipak pobijedio. Zabavljao se, igrao se, nije razmišljao o šutu niti slagao posebnu taktiku, samo se vodio vlastitim užitkom. Mnogima se čini da je bilo upravo suprotno, ali koga briga za njih. To su ionako oni koji zbog strepnje za rezultat ni inače ne uživaju u igri.

www.theshins.com