Izdavačka kuća Sub Pop za sebe kaže da nije izvrsna, ali da je zato vrlo dobra. Neupadljiva je to, originalna i skromna prezentacija vlastitog rada što, ako ništa drugo, stvara osmijeh kod mogućih ljubitelja etikete Sub Pop. Beach House, Iron & Wine, Memoryhouse, Band of Horses, Low i Fleet Foxes tek su neka od zvučnijih imena što su posljednjih godina izdali album zahvaljujući Sub Popu.

Joshua Tillman (Father John Misty), bivši bubnjar Fleet Foxesa, ove godine izdao je za Sub Pop samostalni album "Fear Fun" što uvelike podsjeća na zvuk Fleet Foxesa, dok su Christian Wargo i Casey Wescott, aktualni članovi Fleet Foxesa, u suradnji s Ianom i Peterom Murrayem osnovali grupu Poor Moon i izdali istoimeni album. Bend je dobio ime po pjesmi Canned Heata i tu prestaje gotovo svaka sličnost sa simpatičnim bluzerima - "Poor Moon" ne svira žestoko i energično, već polaganim i odmjerenim ritmom pjevuše o prirodi, nebeskom moru ("Clouds Below"), svjetlu svijeće što nikako da se ugasi ("Phantom Light") ili povratku domu ("Coming Home"). Dok se Father John Misty eksplicitno koristi biblijskim motivima i izvrće ih ovisno o potrebama, Poor Moon postižu duhovni ugođaj melodijom, kao da slušam svjetovne verzije Rachmaninovljevih sakralnih kompozicija.

Premda je "Poor Moon" kombinacija neo-folka i indie-folka, mene album pomalo podsjeća i na rane Beatlese ("Pulling Me Down"). Prevladavaju upečatljive melodije što bi se trebale pjevušiti u noćnim šetnjama, njeguje se arhaični zvuk kasne renesanse ("Holiday") - Mavro Vetranović, Džore Držić i nećak mu Marin vjerojatno bi se dobro zarakijali uz "Poor Moon", napisali ljubavnu dramu i skovali plesnu urotu protiv sistema; puštao bi se taj album na venecijanskim dvorovima, dubrovačkim taracama i mljetskim samostanima, a i priprostim pastirima bi se sigurno svidjele pjevne (štoviše, zarazne) melodije što se lako odzvižde i skinu frulicom dok lokalne nimfe, zaogrnute večernjom maglom, izvode koketnu koreografiju. Jedna i jedina primjedba je duljina albuma. Premda se sastoji od deset pjesama, "Poor Moon" odvrti se u svega trideset minuta, ali kako se posljednja pjesma na albumu lako nadovezuje na prvu, slušanje je kružno, bez problema se rastegne na cijelo jutro ili večer. Ne mogu se sjetiti koji se album, pored albuma "Poor Moon", danima nenametljivo vrtio bez stanke.

Nekako sam uvjeren da će Poor Moon steći više poklonika tek drugim albumom, predviđam im smjer kojim je krenuo njima srodni sastav Fleet Foxes - osvojili su publiku prvijencom, a dotukli ju drugim albumom. Tako bi se i Poor Moon mogao raspojasati u drugom albumu, "Poor Moon" zvuči mi kao izuzetno ugodna i smirujuća predigra za nadolazeću eksploziju zvuka.