Channy Leaneagh je povodom izlaska trećeg albuma njezinog benda Poliça za podcast Midnight Chats (Loud and Quiet Magazine) objasnila kako je prvi album "Give You the Ghost" (2012.) bio njezin I'm shit record, postprekidni album koji je uz pomoć jedinstvene sinergije pretjeranog i domišljatog korištenja auto tunea, basa, dva bubnjara i neiskorištenih reperskih beatova Ryana Olsona (Gayngs) zvučao kao postupak vrlo ugodnog egzorcizma u kojem su se nadopunjavali ples, anksioznost i melankolija. Za drugi album "Shulamith" (2013.) tvrdi da je bila njezina Fuck You! ploča, ona na kojoj je ponovo otkrila vlastitu slobodu. Leaneagh je krajem 2015. ponovo postala majka pa priznaje da novi album "United Crushers" doživljava kao pozdravni album, sasvim sigurna da će se ponovo jednim dijelom pozdraviti s tek osviještenom slobodom. Preciznije – dodatno objašnjava da majčinstvo doživljava kao priliku za svojevrsni vlastiti reworking.

You can't go out anymore and even in small things like wanting to feel high in some way are restricted and you feel really straight-edged. You have to lose part of yourself for a while to put it into this other person at least when the child is young - kaže za Drowned in Sound objašnjavajući pjesmu "Someway".

Glazbeno je "United Crushers" negdje između prvog i drugog albuma, ne donosi ništa novo osim činjenice da se na njemu manje koristi auto tune. Chris Bierden na basu i bubnjari Drew Christopherson i Ben Ivascu sve manje imaju potrebu izazivati plemensku opijenost ritmom kao na prvom albumu, a sve se više prepuštaju jedva primjetnoj igri praćenja i nadopunjavanja zbog koje se njihov pop izričaj još uvijek može zadržati u ladici originalne evolucije trip-hopa i R&B-a.

Za razliku od prethodna dva, novi album je samo mjestimice oprezno optimističan kombinirajući uobičajene monologe u kojima se isprepliću samosažaljenje i nesigurnosti s pokojom politički angažiranom temom. Osim ovih posljednjih najveća novost su teme u kojima se Leaneagh (oprezno) prepušta (dugoročnoj) ljubavi, odnosno odgovornostima i crnim rupama koje ona donosi. Zato su pjesme kao "Wedding" koja tematizira brutalnost policije i uvodna "Summer Please" koja počinje sa stihovima Whatchya wanna be when you’re big enough to see it’s all shit… pomalo usamljene kada ih suprotstavimo onima u kojima se autorica demistificira do te mjere da više ne možemo razaznati granicu između samosažaljenja i samokritike, napada panike i opravdanog napada na pasivnog i neiskrenog partnera. Tako "Top Coat" kroz svoj doomerski trip-hop prepričava svađu u novoj vezi, a "Fish on the Griddle" daje uvid u najtamniju anksioznu krizu: See me on the stage and you think i'm strong / I'll be a fallen star, i'll be a fallen star / I'm crumbling down and you're so wrong. Posljednja "Lose You" se stihovima, izvedbom i atmosferom kandidirala za najtužniju pjesmu sa sva tri albuma: Well I cannot fuck you enough / And I wanna wake up wanting your touch / You don’t want it to last / Push me off and watch it crash.

Pomalo mi je jasna strepnja koju Leaneagh opisuje u intervjuu za DIY magazin: I saw this record as my last chance… because who knows what happens next. Obzirom da bi stvari za nju, njezinu obitelj i bend ubuduće trebale biti puno vedrije ispada kao da sama sebi postavlja pitanje – da li će opuštenost, prava ljubav i stabilnost ponuditi još jedan dobar album? Ili će glazba stati? Jer će sve ostalo biti bolje.

Lately I feel the weight of love / Irreversible damage but it's good / I'm good / Seems like we’re too comfortable in love / Seems like this’ll be good for us, for us.