Prošlo je nešto više od godinu dana, a "Give You The Ghost" mi još uvijek sa svakim slušanjem postaje sve bolji. Forsirao sam ga prošlo i ovo ljeto puštajući ga svim gostima koji su nam dolazili na terasu te mislim da ga barem jednom tjedno pustim u slušalice na putu prema poslu. Taj mi prvijenac još uvijek zvuči svježe i živo, organska bomba u kojoj glas provučen kroz auto-tune, palpitacije dva bubnja, bas i synth loopovi tvore elastičnu i homogenu živinu koja pjevačici Channy Leaneagh omogućuje teleportaciju njezine ranjivosti u novu i uzbudljivu avanturu u kojoj tjeskoba nestaje uz oslobađajući ples. Zato mi i nije bila nevjerojatna informacija da ekipa iz Poliçe nakon odličnog starta već ima spreman novi materijal, ali sam se pomalo iznenadio kada sam nakon prvog preslušavanja shvatio da bend nakon post-prekidnog prethodnika na novom albumu "Shulamith" tone još dublje u introspekciju i rezignaciju. Izgleda da su prava tuga i gorki zaključci nastupili tek na drugom albumu, a "Give You The Ghost" je očito bila samo idealna prilika za privremeno potiskivanje.

Nazvati album po radikalnoj kanadskoj feministici Shulamith Firestone zvuči pomalo pretenciozno i preambiciozno, ali Channy u svojim pjesmama ne misli toliko radikalno (I don’t need a love / Got enough worry to fill me up / I don’t need a man, I don’t need a man / All that he does I can) koliko je odlučna u potrebi da pronađe izgubljenu ravnotežu nakon propalog braka. U tome je pomalo rastrojena, ali problem podvojenosti se više-manje proteže kroz cijeli album. S jedne strane imamo rezigniranu osobu koja hladno reda fatalne izjave misleći da je napokon postala razumna, a s druge strane nam je jasno (glazba i njezin glas su nam tu dovoljni dokazi) da ju je tuga u pojedinim slučajevima nadvladava u tolikoj mjeri da je uvijek iznova spremna biti jedina odgovorna grešnica. Istina je naravno negdje između pa tek nakon nekoliko pokušaja postaje jasno da se ključ albuma nalazi tamo gdje ga prije prvog slušanja nismo ni mislili tražiti: iza zida kobne anksioznosti koja se polagano topi pri svakom susretu s neodoljivom melankolijom Channyjinog glasa provučenog kroz auto-tune.

Uvodna "Chain My Name" samo je varka. I to nimalo dosljedna prvijencu jer nas pomalo plastično vodi kroz zvuk na koji smo navikli od prije. Nakon nje krećemo nizbrdo prema magli i mraku u koje nas zaredom uvode "Smug", "Vegas" i "Warrior Lord". Ubrzo ćete prepoznati trip-hop ugođaj i kombinaciju metiljavog duba i R&Ba s prošlog albuma. Da nema proždrljivog preklapanja bubnjeva imali biste osjećaj da ste negdje usred albuma londonskog trojca The xx. Channy u "Tiff" zajedno s Justinom Vernonom daje detaljan uvid u problem već spomenute podvojenosti pa baš u toj pjesmi na istom mjestu susrećemo dvije suprotstavljene ženske ličnosti: drsku i osvetoljubivu naratoricu koja se šizofreno konfrontira sa svojom brižnom stranom (I’m a pawn in the hype machine, you’re a pawn in the caring scheme – oprez, spot je brutalan). Potpuno se opušta tek na kraju albuma ("I Need $" i "So Leave") gdje još uvijek ostaje pomalo stroga prema samoj sebi, ali se napokon miri s razvodom.

Jedan dio albuma bend i Channy ostaju pomalo hladni i miljama daleko od oslobađajućih vratolomija s "Give You The Ghost" pa se postavlja pitanje da li je bilo potrebno priču rastegnuti na svih 12 pjesama. "Shulamith" nije opravdao očekivanja, ali ne zato što je malo slabiji od prvijenca, već zato što njegove teme i atmosfera diktiraju sporiji tempo i drugačiji pristup.

Ponekad prekidi traju duže nego što mislimo. Kaže onaj koji se toga skoro više ni ne sjeća.